Po hrvatskim toplicama i bazenima javne saune obišla sam jednu po jednu
Prošle zime dala sam si zadatak. Svaki mjesec posjetit ću jedno mjesto u Hrvatskoj gdje postoje javne saune i zapisati što sam doživjela. Ideja je nastala nakon što mi je fizioterapeut preporučio redovito znojenje zbog ukočenih ramena, a nisam znala kamo ići osim na gradski bazen.
Prvo sam otišla u Varaždinske Toplice. Imaju finsku, parnu i infracrvenu kabinu u sklopu termalnih bazena. Ulaznica za cijeli dan stajala je 28 Eur. Najviše me iznenadilo što su tamošnje saune bile tihe i uredne, s pješčanim satom na zidu i jasnim pravilima na ulazu.
U Zagrebu sam probala dva mjesta. Na gradskom bazenu ulaz je bio jeftin, 9 Eur, ali prostor je malen i u večernjim satima pretrpan. Privatni centar u Novom Zagrebu bio je skuplji, 22 Eur, ali mirniji i s bazenom za hlađenje. Tamo sam shvatila da dobre saune moraju imati mjesto za odmor između krugova, a ne samo drvene klupe.
Najljepše iskustvo imala sam u Istarskim toplicama. Nakon kruga u vrućoj kabini izlazila sam na terasu okruženu šumom, a zrak je bio svjež i mirisao na borovinu. Djelatnica mi je objasnila da se njihove saune nalaze uz izvor koji su koristili još Rimljani.
U Rijeci sam naišla na drugačiji običaj. Većina posjetitelja bila je muška, a atmosfera opuštena, s puno razgovora. U Toplicama Lipik sve je bilo obrnuto, šutljivo i gotovo meditativno. Različite saune imaju i različite ljude, a meni su više odgovarala tiha mjesta.
Naučila sam osnovna pravila koja sve uređene saune ističu na ulazu. Tuširanje prije ulaska, ručnik ispod tijela, bez razgovora na sav glas i hladan tuš nakon svakog kruga. Također sam naučila da je dvanaest minuta moja granica i da nakon toga osjećam vrtoglavicu.
Nakon sedam mjeseci ramena su mi mekša i spavam bolje nego prije. Bilježnicu s dojmovima pročitala je prijateljica i sada planira ići na mjesta s mog popisa. Rekla sam joj da krene od toplica u Zagorju, jer su tamošnje saune najbolji spoj cijene, mira i čistoće koje sam pronašla ove zime.