Sanda Franković, vms, prof.

Klinika za unutarnje bolesti KBC Zagreb

Ljudskom biću podarena je mogućnost da putem opažanja primijeti svekolike različitosti koje ga okružuju te da ,okoristivši se instrumentom uma, vrši prvo klasifikaciju, a zatim i evaluiranje opaženog. Od malih nogu, uspoređujući, svrstavajući i vrednujući, krčimo prolaz kroz život, nastojeći da tako uz što manje oštećenja, bilo koje vrste, prevalimo svoj put na kojemu, naravno, nailazimo na mnoštvo prepreka i iskušenja te pritom pokušavamo zadržati, u što je moguće većoj mjeri, vlastitu slobodu i dignitet.

No koliko god da smo naučeni na različitosti (i različitosti kao takve svjesni već samom neponovljivošću nas samih), često se ne znamo ili ne želimo nositi s razlikama koje isuviše odudaraju od naših interioriziranih vrednota ili pak za nas pretstavljaju nepoznanice. Nepoznanice ili neznanje po Sokratu izvor su straha, zabluda i predrasuda. A poradi straha pak, te zabluda i predrasuda skloni smo odstupiti od smisaonog djelovanja i (su)života, onoga čemu se etika trsi da nas nauči.

Mnogi se sigurno sjećaju filma Philadelphija ili nekog njemu tematikom sličnog. Dakle, glavni lik Andrew Beckett živi život koji svojim jednim dijelom nužno (sic!) nailazi na predrasude; Andrew je, naime, homoseksualac. Andrew Beckett oko sebe širi strah (on je HIV pozitivan) zbog zabluda i neznanja o mogućnostima inficiranja HIV- virusom. No Andrew je i mlada osoba s blistavom karijerom koja je zbog gore navedenih činjenica naprasno prekinuta. Ukratko, Beckett je idealan lik preko kojeg je moguće prelomiti etičke nedoumice suvremene Amerike, holivudski patetično izazvati kod prosječnog gledaoca (površno i kratkotrajno) suosjećanje, iako je taj isti prosječni gledaoc-"recipijent" osoba koja od tema poput homoseksualnosti i AIDS-a ( a od promišljanju o njima da i ne govorimo) bježi u svojoj svakodnevnici. Film kao sredstvo umjetničkog dijaloga između stvaraoca i primaoca širi krug konzumenata po svim slojevima pučanstva i svojim jezikom i cijenom svima je dostupan i razumljiv. Kao što su nekada usmeno prenošene nepismenom pučanstvu vjerske odredbe kao način usklađivanja međuljudskih odnosa, reguliranje javne higijene i higijene seksualnih odnosa te sadržavale preporuke za postupke s bolesnima tako danas sedma umjetnost na sebe preuzima ulogu edukatora na polju čovjekova života i suživota, sa tom razlikom da se s određenim preporukama složite na verbalnoj ili emotivnoj razini (primjerice plačući), ali i ne da ih bezuvjetno prihvatite kako je to bila nužnost sa spomenutim odredbama. No, pitanje je što smo to razumjeli u «Philladelphiji»? Zašto smo upravo to razumjeli i na koji način?

Ako zavučemo glavu pod ruho «Philladelphije», otkriva se, naime, sva ispraznost i lažni sjaj visokobudžetskog uradka. Koliko god bljutava juha bila začinjena prestižnom glumačkom ekipom, profesionalno odrađenom produkcijom i visokom zanatskom umješnošću redatelja, nužno se nameće pitanje: je li nakana autora «Philladelphije» isprva bila neka vrst etičkog komentiranja (nota bene, o nekakavim odgovorima tu nikako ne može biti riječi), pukog oslikavanja situacija koje sve do jučer do savršenstva u društvo i poredak integriranoj individui iznenada skaču za vrat, ili je nit vodilja bila da se iskoriste sentimenti publike (nešto poput «... moralni zakon u nama»), pa da vidimo koliko se na njezinoj tankoćutnosti može zaraditi (...novčano nebo nadamnom). Ako je posrijedi ovo potonje, onda od «Philadelphije», u smislu postavljanja etičkog pitanja na razini problematike AIDS-a, postaje puka «Fuladelfija», pri čemu ne pomaže ni posezanje u idealiziranu ikonografiju američkog samorazumijevanja, poput Deklaracije nezavisnosti: «...ljudi su stvoreni jednaki,...obdareni neotuđivim pravima među koje spada život, sloboda i traženje sreće.»

Ono što smo razumjeli može se svesti na slijedeće: opasno je biti pripadnik neke marginalne grupe. Opasnost je to veća što neke za tu grupu karakteristične praktike (i vrednote) odudaraju od praktika i vrednota tzv. konsenzualnog jedinstva prevladavajućih grupa. Uostalom loše nam se piše ako smo uz sve to još i kužni. Dakako, sve to nije u redu. Zatim minutu-dvije razmislimo što bismo mi učinili, i točka.

No, jesmo li razumjeli zašto postoji segregacija kao takva, odnosno, da li je ona posljedica negativnih karakternih crta i lošeg odgoja na individualnij razini, ili je segregacija i uklanjanje «nepoćudnih» na marginu samo jedna od arabeski koje ukrašavaju postojeći poredak. Onaj poredak, naime, koji se na verbalnoj razini benevolentno razbacuje ljepotom mnoštva raznolikosti, multikulturalnošću, a na operacionalnom planu tjera u stegu uniformiranosti poput kvaziglobalnih potreba za tenisicama sa zračnim jastucima (izrađenih jeftinom radnom snagom azijatske djece), hranom koju smo spremni jesti tek nakon što su nam reklamama u potpunosti isprali mozak, tako da su nam otupjeli i papille okusa, dok s druge strane problematici gladi u npr. Sahelskom pojasu pristupa jedino kao malo jačem podražaju osjetila u vijestima prije negoli večernji odmor ispunimo beskrajnim eksplozijama i brdima mrtvaca čija uvjerljivost i dojmljivost raste proporcionalno količini krvi, brojem žrtava koje nije moguće izbrojiti te sve jačim detonacijama koje prijete puknuću bubnjića. Ukratko, naputcima za smisaono djelovanje i (su)život.

Hvale je vrijedna nakana autora filma da ukažu na problem marginalizacije i izolacije, koje za sobom nose bolest i izrazita različitost od prevladavajućeg. Valja se međutim zapitati kada i kojoj mjeri (u ovom slučaju) osobna tragedija može postati podloga autorskom djelu koje pretendira na globalnu rasprostranjenost, odnosno, kada i odakle možemo očekivati dovoljno sredstava i marketinškog know howa potrebnog za realizaciju i distribuciju filma. U tom kontekstu pojavljuje se pojam isplativosti produkcije, odnosno, koliko će se kapitalizirati uložena sredstva. U slučaju «Philladelphije» to dovodi do slijedećeg paradoksa: mogućnosti izričaja i prezentacije neke etičke problematike određene su mjerilima i uzusima kapitala, dakle mjerilima u potpunosti lišenih etičke evaluacije. Koja si, dakako, pozivajući se na isplativosti, pridržavaju i pravo intervencije u projekt/produkt. Načelno, otuda nije daleko do nekroze izvornog etičkog poduhvata (što prezentacija etičkog problema i jest).

Autori «Philladelphije» poslužili su se Deklaracijom nezavisnosti kako bi podsjetili na Bogom dana neotuđiva prava čovjeka. Vjerovatno su previdjeli da se u Deklaraciji također nalazi odjeljak koji govori zašto se perpetuira postojeće stanje i poredak: «...sva su iskustva pokazala da je čovječanstvo više raspoloženo da podnosi sve dok su zla ikako podnošljiva, nego da oslobađa sebe nepravde, ukidajući forme na koje je naviklo.»

Ako se redatelj »Philadelphije» ponovno odluči na promišljanje i prezentaciju nekog etičkog pitanja koje zadire i u problematiku suvremene medicine, ne bi bilo naodmet da odvoji dva sata svog vremena na gledanje filma «Gattaca» Johna Niccola. Možda bi naučio kako s malim budžetom snimiti film koji s lakoćom i pitkošću ukazuje na probleme znanstvene oholosti, na zamke etičke ravnodušnosti, proizašle iz tehnološkog i instrumentalnog poimanja naše biti, koje lako mogu dovesti do kastinske raslojenosti «inteligentnog društva».

Tak to stoji sa visokobudžetskim filmovima u svijetu. Što na repertuaru imamo kod nas? Ne mnogo.

Naša se filmska industrija još uvijek bavi pitanjima etniciteta i krivnje. Dok za to vrijeme s romskom djecom nitko ne želi sjediti u klupi, a djeca oboljela od AIDS - a nastavu pohađaju odvojeno od ostale djece.