Stručni članci Godina VIII, Broj 1 Intravenska kanila | Intravenska kanila |
|
|
| Anastazija Šantić, Aleksandar Radenović | |||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
| Petak, 01 Srpanj 2011 | |||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
INTRAVENSKA KANILA Anastazija Šantić 1, Aleksandar Radenović 2
1 KBC "Sestre milosrdnice" - Klinika za tumore 2 Mreža svjetske banke mladih (WYBN), Odjel za zdravstvo i zdravstveni turizam Sažetak: Intravenska kanila je fleksibilna cjevčica koja sadrži iglu (kao vodilicu), što se uvodi u krvni optok na periferiji. Ispitivanja su pokazala da oko 60% kiruških pacijenata u Europi ima postavljenu intravensku kanilu, te da će najmanje 70% pacijenata u liječenju akutne faze bolesti primati intravensku terapiju. Indikacije za uvođenje intravenske kanile uključuju kratkotrajnu terapiju kroz 3 do 5 dana, bolus injekcije i kratke infuzije kod ambulantnih pacijenata. Distalne vene ruke su pogodne za uvođenje intravenske kanile. Postavljanje intravenske kanile nije samo teorijska već i praktična vještina koja se ponavljanjem usavršava. Ključne riječi: intravenska kanila, uvođenje, venepunkcija, vena
Intravaskularne kanile se uvode u vene ili arterije, kroz periferne ili centralne žile u dijagnostičke (uzimanje uzoraka krvi, očitavanje centralnog venskog tlaka...) i terapijske (nadoknada tekućine, krvi, aplikacija lijekova...) svrhe. Ispitivanja su pokazala da oko 60% kiruških pacijenata u Europi ima postavljenu intravensku kanilu, te da će najmanje 70% pacijenata u liječenju akutne faze bolesti primati intravensku terapiju.(1) Intravenska kanila je fleksibilna cjevčica koja sadrži iglu (kao vodilicu), što se uvodi u krvni optok na periferiji.(2) Kanila je navučena na iglu, te kad su zajedno uvedeni u venu, igla se izvlači van. Plastična cjevčica izrađena je od neiritirajućeg materijala, stoga nije faktor dispozicije za stvaranje tromba oko nje.(2) Na vanjskoj strani kanile nalaze se plastični nastavak u obliku krila za fiksaciju na koži, glavni nastavak za priključenje sistema od infuzije ili špricu, te ovisno o proizvođaču, još jedan nastavak - ventil. Prednost prisutnosti ovakvoga pomoćnog nastavka na kanili očituje se u mogućnosti primjene terapije bez kontakta s krvlju na glavnom otvoru ili interferencije sa kontinuiranom infuzijom. Na glavnom i pomoćnom nastavku nalaze se čepići za zatvaranje sa funkcijom sprječavanja oticanja krvi i zaštite od infekcije. Ipak, nastavci se često ne zatvore pravilno, što ostavlja krvni sustav eksponiran kontaminaciji i riziku da uđe zrak. Također je nađeno da se ti nastavci ne mogu adekvatno dezinficirati jer nemaju ravne površine. Korištenje pomoćnog nastavka može se zlorabiti ako se ne pregleda mjesto insercije nego se samo aplicira lijek. Obvezno je da pomoćni nastavak ima antibakterijski filter. Za mjerenje igala i kanila koristi se standardni kalibar žice (eng. standard wire gauge), kojim se mjeri unutarnji promjer; što je manja veličina kalibra, to je veći promjer. Standardni kalibar žice određuje koliko kanila stane u cijev unutarnjeg promjera 1 palca (1 inch = 25,4 mm) i koristi uzastopne brojeve od 13 do 24.(2) Tako se, npr. promjer od 1,2 mm može iskazati kao kalibar 18 G (geidž). Igle se označavaju neparnim vrijednostima, a kanile parnima. Najčešće se koriste kanile kalibra 16 geidža (za doniranje i primanje krvnih derivata), 18 i 20 geidža (veličine za sve namjene kod odraslih) i 22 geidža (veličina za sve namjene u pedijatriji).(3) Kanile veličina 12 i 14 geidža isporučuju jednake volumene tekućine brže od centralne linije, pa su stoga popularne u hitnoj medicini. Ovakve kanile se nazivaju "širokokalibarske" ili "trauma igle".
Tablica 1. Prikaz najprikladnijih veličina i.v. kanila ovisno o dobi pacijenta Postoji više vrsta perifernih kanila. Dokazano je da se učestalost vaskularnih komplikacija povećava kako se povećava proporcija između vanjskog promjera kanile i lumena žile. Zbog toga se u većini literature preporuča uporaba najtanje i najkraće kanile u zadanoj situaciji radi smanjivanja mehaničke iritacije žile. Određivanje mjesta venepunkcije Indikacije za uvođenje intravenske kanile uključuju kratkotrajnu terapiju kroz 3 do 5 dana, bolus injekcije i kratke infuzije kod ambulantnih pacijenata. Kad se pretpostavlja da će primjena terapije trajati dulje od 7 dana, potrebno je razmisliti o stabilnijim načinima uspostave venskog puta (periferno uveden centralni kateter, centralni venski kateter uveden tuneliranjem kroz kožu, perkutani netunelirani centralni venski kateter ili implantirani sustav za pristup veni). Centar za kontrolu bolesti u Atlanti nadopunio je svoje preporuke i sada preporuča da se kanila zamjeni nakon 72 - 96 sati.(4) Glavni faktori pri odabiru mjesta venepunkcije su:
Pogodna vena se treba odabrati prije uvođenja kanile. Vena mora biti napeta, ravna, bez zalisaka da bi se osiguralo lagano uvođenje kanile u lumen. Zalisci se palpiraju kao sitni grumeni u venama ili se mogu vizualizirati na bifurkacijama. Vene oko zglobova nisu pogodne za venepunkciju jer je na tim mjestima povećan rizik za mehanički flebitis, a infuzija teče intermitentno zbog pacijentovih pokreta. Vene izbora su (Slika 1.):
Slika 1. Prikaz najčešće punktiranih vena na ruci Vena cephalica je lateralna potkožna vena ruke. Počinje na radijalnoj strani iz potkožne venske mreže na hrptu šake. Prati lateralni rub podlaktice, prelazeći pomalo na palmarnu stranu. U visini lakta i na podlaktici nalazi se sprijeda; na nadlaktici ona može manjkati. Veličina i pozicija čine ju izvrsnom za davanje transfuzije. Pogodna je za uvođenje kanila većih promjera. U distalnom djelu osobito treba paziti da se ne dodirne nervus radialis. Vena basilica je medijalna potkožna vena ruke. Počinje na ulnarnoj strani iz venske mreže na hrptu šake. Pruža se uz medijalni rub podlaktice tako da pomalo prelazi na palmarnu stranu. Zatim se sprijeda nastavlja preko lakta u nadlakticu. Bazilična vena je velika žila koju često zanemarimo zbog neupadljivog položaja na medijalnom rubu podlaktice i šake. Može se dobro palpirati ako pacijent položi ruku preko prsiju. Uvođenje kanile može biti nespretno radi položaja žile i mnogo zalisaka. Česta je pojava hematoma kad pacijent flektira ruku; kanila zauzima dio lumena žile, protok krvi uz kanilu je otežan pa prilikom fleksije lokalno poraste tlak što izaziva izljev krvi u okolne strukture. U prednjoj kubitalnoj regiji cefaličnu i baziličnu venu spaja vena intermedia cubiti. Ona se pruža od distalno i lateralno prema proksimalno i medijalno. Katkad vena intermedia cubiti prevodi svu ili gotovo svu krv iz cefalične u baziličnu venu, i u tom slučaju vena cephalica u nadlaktici manjka ili je neznatno razvijena. Često se u potkožnoj venskoj mreži na prednjoj strani podlaktice izdiferencira vena intermedia antebrachii. Ona dakle nije konstantna. Pruža se sredinom podlaktice u proksimalnom smjeru. U prednjoj kubitalnoj regiji račva se u dvije grane: vena mediana cephalica ide u cefaličnu, a vena mediana basilica u baziličnu venu. U ovom slučaju nije razvijena vena intermedia cubiti. Vene tvore na hrptu šake potkožnu mrežu rete venosum dorsale manus. Mogu se lako vizualizirati i palpirati. Vene prstiju su male i istaknute tek toliko da se mogu prilagoditi najmanjim kanilama kao posljednje rješenje za davanje infuzije. Prst se može imobilizirati pravilnom fiksacijom flasterom; tako se prevenira ruptuiranje stražnje stijenke vene, stvaranje hematoma i infiltracija. Metakarpalne vene (venae metacarpales) su dostupne, uočljive i lako se palpiraju. Podobne su za davanje infuzije jer kanila leži ravno između metakarpalnih kostiju koje čine prirodni žlijeb. Venepunkcija ovih vena je kontraindicirana kod starijih osoba zbog smanjenog turgora i gubitka potkožnog tkiva, što dovodi do poteškoća u stabilizaciji vene i dužem uvođenju kanile. Metakarpalne vene su dobar izbor za kratkotrajne infuzije u ambulantnom režimu.
Uvođenje intravenske kanile Uvođenje intravenske kanile sumarno se odvija u četiri koraka: 1. dezinfekcija kože 2. stabilizacija vene 3. metoda punkcije 4. uvođenje kanile u lumen vene. Kod uvođenja intravenske kanile, najveći rizik za infekciju predstavlja flora kože. Centar za kontrolu bolesti preporuča pranje kože sa sapunom, ako je vidljivo onečišćena, te nakon toga dezinficiranje otopinom chlorhexidina u 70%-tnom alkoholu ili 2%-tnom vodenom otopinom chlorhexidin - glukonata kružnim pokretima od centra prema van u trajanju od barem 30 sekundi.(4) Također se preporuča da promjer dezinficirane zone oko mjesta insercije iznosi 4 - 5 cm. Da bi dezinficijens bio djelotvoran i osigurao koagulaciju mikroorganizama, dezinficirana zona se mora sušiti kroz barem 30 sekundi. Mahanje, puhanje ili upijanje gazom je kontraindicirano jer se proces dezinfekcije događa samo kod prirodnog sušenja na zraku. Jednom dezinficirana koža se ne smije ponovo dodirivati. Brijanje prije uvođenja intravenske kanile uzrokuje mikroabrazije koje se mogu kolonizirati bakterijama, dok depilacijske kreme mogu uzrokovati alergijske reakcije na koži. Zato se, ukoliko je neophodno, preporuča šišanje dlaka škarama. Većina autora se slaže da je dezinficijens kojim dezinficiramo kožu, dovoljan i za dezinfekciju dlaka.(2) Stabilizacije kože i vene je najvažniji element koji osigurava nježnu i bezbolnu venepunkciju. Manualnom trakcijom nedominantnom rukom zateže se koža kraj ili ispod mjesta insercije. Postoji više načina izvođenja:
Stabilizacija vene se održava dok kanila nije sasvim u veni, jer u suprotnom može doći do rupture stražnje stijenke vene i stvaranja hematoma. Postoje dvije osnovne metode punkcije vene:
Slika 2. Pravilno držanje i.v. kanile
Slika 3. Izvlačenje igle iz i.v. kanile Materijal potreban za uvođenje intravenske kanile:
Postupak uvođenja intravenske kanile
Slika 4. Fiksiranje kanile flasterom - chevron metoda Komplikacije uvođenja intravenske kanile Komplikacije koje mogu nastati tijekom uvođenja i opskrbe intravenske kanile su slijedeće:
Opskrba intravenska kanile Zadaci sestre su:
Prilikom izmjene hipoalergenog flastera ili prozirne folije, potrebno je pregledati mjesto insercije, utvrditi integritet kože te uočiti moguće znakove i simptome infekcije, flebitisa, infiltracije i krvarenja. Flaster se odmah mijenja ako je mokar, prljav ili ne prijanja dobro za kožu. Ako se kanila koristi intermitentno, potrebno je dnevno ispiranje heparinom ili fiziološkom otopinom. Istraživanja su pokazala da se korištenjem fiziološke otopine adekvatno održava prohodnost kanile bez povećanja rizika za nastanak flebitisa. Autori se još uvijek ne slažu oko količine ili frekvencije ispiranja, ali čini se da je ispiranje jednom ili dvaput dnevno sa 2 - 5 ml heparinizirane otopine 0,9% natrij - klorida (100 jedinica heparina/ml) prihvatljivo. Pravilna tehnika uključuje ispiranje u pulsacijama koje završava sa pozitivnim tlakom. Vađenje intravenske kanile Kada venski put više nije potreban ili prilikom promjene mjesta insercije, kanila se vadi i odlaže u spremnik za infektivni otpad. Mjesto insercije se zaštiti suhim sterilinim smotuljkom gaze te primjeni kompresija na ispruženoj ruci barem 30 sekundi. Pacijent može držati ruku podignutu i sam primjeniti kompresiju. Smotuljak gaze se može pričvrstiti hipoalergenim flasterom ili zavojem. Zaključak Danas su medicinske sestre uključene u uvođenje intravenskih kanila, selektiranje i evaluaciju opreme za punkciju vene, kao i u edukaciju o ovoj vještini.(8) Iako znatan broj medicinskih sestara smatra uspostavu venskog puta uvođenjem kanile na periferiji uobičajenom praksom u svom djelokrugu, dodatna edukacija je neophodna. Uspješno savladano znanje i vještine, dobre komunikacijske vještine, te sposobnost snalaženja u iznenadnim situacijama, bitni su faktor, ne samo kod uspostave venskog puta, već u cijelovitoj slici sposobne, kvalitetne i uspješne sestre. Literatura: (1) Wilkinson R., Nurses' concerns about IV therapy and devices. Nursing Standard 1996:10:35:35-37 http://www.nursing-standard.co.uk/archives/wk35/research.htm (2) Marlet J., Dougherty L., Manual of Clinical Nursing Procedures - Fifth Edition 2000:618-621, Blackwell Science, Oxford. (3) Quick Reference Guide 5: Venepuncture. Nursing Standard 1999:13:36 http://www.nursing-standard.co.uk/archives/residentpdfs/quickrefPDFfiles/Quickref5.pdf (4) CDC Morbidity and Mortality Weekly Report Aug 2002: Guidelines for the Prevention of Intravascular Catheter-Related Infections http://www.cdc.gov/mmwr/preview/mmwrhtml/rr5110a1.htm (5) Hadaway L., Millam D., On the Road To Successful I.V. Starts. Nursing2007 2007:37:8:1-14 (6) The Royal Marsden Hospital Manual of Clinical Nursing Procedures - Sixth Edition 2004:745-746 Blackwell Science, Oxford. (7) Stoios N., Prevention of extravasation in intravenous therapy: a review of the research evidence. Nuritinga: an electronic journal of nursing 1999:2 http://healthsci.utas.edu.au/nursing/nuritinga/vol2/stoios.html (8) Dougherty L., Changing tack on therapy. Nursing Standard 2000:14:30 http://www.nursing-standard.co.uk/archives/vol14-30/pdfs/p61w30.pdf Križan Z., Kompendij anatomije čovjeka: Pregled građe grudi, trbuha, zdjelice, noge i ruke 1989, Školska knjiga, Zagreb.
Naputak za navođenje:
Šantić A, Radenović A. Intravenska kanila. Sestrinski edukacijski magazin 2011:8(1)
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
| Sljedeća » |
|---|
 |
|
