Prisilna hospitalizacija

Anastazija Šantić¹, Anastazija Smokrović²

¹Institut za tumore

²KBC Zagreb, Klinika za unutarnje bolesti

Sažetak

Psihijatrija i ljudska prava se danas na neki način suprotstavljaju. Dok ljudska prava i individualne slobode imaju za cilj smanjenje stupnja ograničenja slobode pojedinca od strane vlasti, dotle je specifičnost psihijatrije suprotna od ideala ljudskih prava. Ona ima za cilj da nekonformne gura u socijalnu tvornicu, da pojedincima nametne neke društvene okvire koje oni ne žele. Psihijatri su na neki način čuvari zvaničnih pravila i normi ponašanja.

Ključne riječi: prisilna hospitalizacija, psihijatrija, prava pacijenta, pravo na slobodu, ljudska prava

Prisilna hospitalizacija je upućivanje duševnog bolesnika u bolnicu u nuždi koju izazove vrsta bolesti, ali i u danoj situaciji. Prihvatljiva je kao rješenje ako to zahtjeva potreba liječenja (medicinska indikacija) ili zato da se društvo zaštiti od psihički oboljelih (socijalna indikacija), odnosno da se oni zaštite od vlastitih postupaka (vitalna indikacija).

Medicinske indikacije su:

1. psihotični poremećaji - psihoze:

sch, paranoidne, afektivne, alkoholne, senilne itd.

2. nepsihotični poremećaji:

intenzivne afektivne reakcije, teže intoksikacije drogom ili alkoholom, eretična stanja kod nedovoljno duševno razvijenih itd.

3. drugi psihički poremećaji:

samo u periodima pogoršanja, granični poremećaji ličnosti, poremećaji ličnosti kod organskih oštećenja mozga, teži oblici neurotskih poremećaja itd.

Za prisilnu hospitalizaciju moraju biti ispunjena oba kriterija iz članka 22. Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama iz 1997. godine; da je pacijent osoba s težim duševnim smetnjama i da njegovo ugrožavanje okoline odnosno vlastite osobe proizlazi upravo iz tih smetnji, te da je izraženo u visokom stupnju baš u vrijeme donošenja odluke o prisilnom zadržavanju. Obitelj u takvom slučaju treba tražiti pregled liječnika opće medicine ili liječnika hitne pomoći, koji pacijenta pregleda, napiše povijest bolesti i izda bolničku uputnicu.

Ako se pacijent protivi pregledu i odbija bolničko liječenje, liječnik može zatražiti pomoć službene osobe Ministarstva unutarnjih poslova (članak 59.).

Obrazac isprave s odgovarajućim sadržajem propisuje ministar zdravstva. U ispravi moraju biti naznačeni i obrazloženi razlozi zbog kojih doktor medicine smatra prisilni smještaj nužnim (članak 23.).

ZAKON O ZAŠTITI OSOBA S DUŠEVNIM SMETNJAMA (ZZODS)

("Narodne novine" 111/97)

Članak 22.

(1) Osoba s težim duševnim smetnjama koja uslijed svoje duševne smetnje ozbiljno i izravno ugrožava vlastiti život ili zdravlje ili sigurnost, odnosno život ili zdravlje ili sigurnost drugih osoba može se smjestiti u psihijatrijsku ustanovu bez svog pristanka, po postupku za prisilno zadržavanje i prisilni smještaj propisanim ovim Zakonom.

(2) Dijete, maloljetna osoba ili osoba lišena poslovne sposobnosti može se iz razloga navedenih u stavku 1. ovog članka smjestiti u psihijatrijsku ustanovu i bez pristanka njenog zakonskog zastupnika po postupku za prisilno zadržavanje ili prisilni smještaj predviđen ovim Zakonom.

ZAKON O VANPARNIČNOM POSTUPKU

(Službene novine broj 175 od 1. 8.1934. godine)

Postupak pri primanju u Zavod za duševne bolesti ili slične zavode

§. 193

Upravnici javnih ili privatnih zavoda za lečenje duševnih bolesti, kad umobolnog bolesnika bez njegovog pristanka prime u zavod na lečenje i staranje dužni su najdalje za četrdesetosam sati javiti to sreskom sudu u čijem se području zavod nalazi. Ujedno, ukoliko je to mogućno, imaju javiti i prirodu bolesti i čime se ona dokazuje. Svojevoljno stupanje u zavod mora biti potvrđeno pismenom izjavom bolesnika datom pred upravnikom zavoda i pred dva pismena svedoka, koji nisu u službi zavoda niti spadaju medu lica pobrojana u §. 185 stav 3. Upravnik i svedoci moraju tu izjavu prepisati. Ova izjava može se u svako doba opozvati. Upravnik i svedoci koji bi potpisali lažnu izjavu kaznit će se po §. 214 Krivičnog zakonika.

U Hrvatskoj je još na snazi zakon iz 1934., koji propisuje da su sve bolnice koje prisilno hospitaliziraju mentalno oboljelog obvezne o tome informirati općinski sud. Nakon zaprimljene informacije, sud započinje svoju proceduru (direktni kontakt sa bolesnikom, uvid u medicinsku dokumentaciju, forenzička evaluacija) i donosi odluku da li zadržati ili otpustiti prisilno hospitaliziranog bolesnika.

U praksi, ovaj zakon se često krši jer neki psihijatri nisu upoznati s njim, a neki ga promišljeno krše smatrajući prisilnu hospitalizaciju ekskluzivnim medicinskim problemom koji se treba rješavati unutar liječničke profesije.

Prema Rosenu, prisilna hospitalizacija se može kategorizirati kao hitna i nužna. Hitno se hospitalizira pacijent koji ima abnormalne vrijednosti vitalnih znakova (disanje, pulse, temperatura, krvni tlak), prijeteće ili nasilno ponašanje, te ako pokazuje znakove i simptome intoksikacije alkoholom ili nedozvoljenim supstancama. Nužno je hospitalizirati pacijenta koji je u depresivnoj fazi, ima suicidalne misli, homicidne tendencije, nasilan je ili je opasan za sebe i/ili druge.

Gledajući kroz povijest, u svim kulturama postojali su ljudi koji su se proglašavali neobičnim, čudnim, ali se nisu medicinski tretirali. Tek posljednjih 200 godina njima se bavi psihijatrija.

Od momenta pojave, psihijatrija je imala dva lica; jedno je bilo okrenuto liječenju, a drugo je bilo okrenuto društvu. Ta dva lica uvjetovala su i dvije akcije u psihijatriji: liječiti pojedinca i štititi društvo od tog pojedinca (služila je i kao instrument represije društva). Ove dvije akcije su se od samog početka preplitale.

Prije medicinskog načina liječenja ''čudacima'' su se bavili vračevi. Bolest se tretirala na magijsko - religijski način. Neobični ljudi smještani su u crkvena sirotišta, zatvor. Prva duševna bolnica osnovana je u Valenciji, 1409. g. Razlog njenog osnivanja je bio izdvajanje duševno bolesnih od zdravih. Psihijatrijska bolnica je predstavljala neku vrstu rezervata. Ovakvo shvaćanje dovodi do toga da se duševno bolesni liječe batinanjem, fizičkim kažnjavanjem, okivanjem. 1793. g. francuski psihijatar, Philippe Pinel, oslobodio je bolesnike okova i počeo zagovarati drugačiji tretman. Pinel je uvidio da su popodne, kad nema liječnika, bolesnici mirniji, jer ih je jedan čuvar oslobađao okova i od tada on se bori za njihovo oslobađanje. Liječenje se počinje odvijati po tradiciji tadašnje medicine: kurativnim sredstvima (puštanje krvi), tople i hladne kupke, odmaranje u tišini. Osnovni terapijski stav je bio da se ti ljudi preodgoje - u njihovo liječenje unijete su ideje prosvetiteljstva.

Danas, prema konvencijama Ujedinjenih naroda svaki bolesnik ima pravo na medicinsku njegu. Ali se ova njega ne može nametnuti silom, pogotovo kada se radi o psihičkim bolestima. John Stuart Mill je sasvim opravdano rekao "da je svaka osoba jedini čuvar svoga vlastitog zdravlja, bilo tjelesnog, duševnog ili duhovnog". Prisilan smještaj radi liječenja je u neskladu sa ovim principom, pogotovo u nedemokratskim društvima gdje su moguće, i prisutne zlouporabe u daleko većoj mjeri nego u demokratskim državama. Zar se može govoriti o gospodarenju svojim zdravljem ako o tome odlučuju grupe moćnih?

Današnja teorija i praksa prisilne hospitalizacije u svijetu, uključujući i demokratske države, prema zapadnim psihijatrima, se odlikuju nesređenošću propisa, nedovoljnošću zakona i konvencija, te ostaje dosta stvari koje treba usavršiti. Međutim, situacija u pojedinim nedemokratskim ili totalitarnim državama je potpuno drugačija, krajnje teška. Teorija i praksa, zakoni, norme ponašanja, moral, kultura, siromaštvo, političke borbe, kriminal, korupcija, sukobi i ratovi, sve to suštinski determinira i područje psihijatrije. Otvaraju se široke mogućnosti za pojave voluntarizma, izgrednika, arbitrarnosti i zlouporabe.

Zaključak

Prisilna hospitalizacija je, kako kaže dr Thomas S. Szasz, vrsta zatvora, lišavanje slobode suprotno suvremenom konceptu ljudskih prava i individualnih sloboda. To je vrsta ropstva, zločin protiv čovječnosti. Prisilna hospitalizacija mentalno oboljelih predstavlja društveno uređenje kojim jedan dio društva osigurava izvjesne povlastice za sebe, na račun drugog dijela društva. Stav prema duševnom bolesniku je, najčešće, izrazito negativn i vrlo je sličan stavu koji postoji prema većini manjinskih grupa, prema svakome tko je različit od nas. O stavu je važno govoriti jer stavovi koji prevladavaju u društvu određuju:

• 1. tko će se smatrati duševno poremećenim
• 2. tko će ići u bolnicu
• 3. koliko će trajati liječenje (hospitalizacija)
• 4. kako će se hospitalizacija odvijati.

Popis literature

• 1. Rosen, P. (1998). Emergency Medicine: Concepts and Clinical Practice. 4th ed. St. Louis: Mosby-Year Books, Inc.
• 2. Perković, T. (1997). Psihijatrijska zaštita: Pristup suvremenoj organizaciji. Zagreb: Medicinska knjiga
• 3. Medicinski leksikon. (1992). Zagreb: Leksikografski zavod "Miroslav Krleža"
• 4. The Merck manual of diagnosis and therapy. (1997). Rahway, N.J.: Merck & Co., Inc.
• 5. Szasz, T. Mental illness: From shame to pride. Ideas on liberty, 52:37-38, 2002.

Uputa za navođenje:
Šantić A, Smokrović A. Prisilna hospitalizacija.Sestrinski edukacijski magazin2004:1(3)