Delirij (akutni moždani sindrom, toksična psihoza, metabolička encefalopatija, akutni egzogeni reakcijski tip Bonhoeffer) odlikuju ove značajke: poremećaj svijesti i dezorijentacija (somnolencija do sopora i kome), psihomotorni nemir i tremor (često i agresivnost), halucinacije (osobito vidne- izazivaju intenzivan strah) i inkoherentno mišljenje. Pripada poremećajima organskog podrijetla, a pošto je poremećaj funkcije mozga uzrokovan tjelesnim poremećajem zovemo ih simptomatskim psihozama.

   SZO definira: "Alkoholizam je bolest, a alkoholičar bolesnik zbog prekomjerne i dugotrajne uporabe alkoholnih pića, u kojeg nastaje psihička i fizička ovisnost, zdravstveni simptomi, obiteljski i društveni poremećaji."

25- 30 %  psihijatrijskih kreveta zauzimaju alkoholičari.

Ključne riječi:  alkoholizam, hitna stanja, halucinacije, sestrinske dijagnoze. 

   Bolesnik se proglašava alkoholičarem kada postoji povećana tolerancija (vremenom povećava količinu), gubitak kontrole (mora piti sve do pijanstva) te pojava psihičke i fizičke ovisnosti.

Uz tjelesna oštećenja u vidu oštećenja sluznice jednjaka, želuca, crijeva, jetre, gušterače, srca, neplodnosti i impotencije te polineuropatija, javljaju se i psihička oštećenja.

U psihička oštećenja ubrajamo:

• amnestički sindrom,    
• dipsomaniju,
• patološko pijano stanje,
• delirium tremens,
• alkoholnu halucinozu,
• patološku ljubomoru,
• alkoholnu epilepsiju,
• alkoholnu demenciju i
• Korsakovljev sindrom.

    Delirium tremens zahtijeva hitnu psihijatrijsku intervenciju jer akutno i neposredno biološki ugrožava bolesnika ili ljude iz njegove okoline. Bolesnik se hospitalizira, ponekad uz pristanak ili po želji bolesnika, a češće prisilno uz pomoć članova obitelji, hitne pomoći i policije. Bolesnici dolaze hitnim prijemom, obično u noćnim satima. Medicinsko osoblje često je vitalno ugroženo od ovakvih pacijenata. Važno je na prijemu oduzeti svo hladno oružje i predmete kojime agresivan bolesnik može nauditi sebi, osoblju te ostalim bolesnicima dolaskom na odjel.

   Provokativni faktori delirium tremensa su:

fizička trauma, infektivna bolest, stresna situacija, nagla apstinencija bez adekvatnog liječenja, nakon prekomjernog pijenja, ali i bez uočljiva provokativnog faktora.

   Tok bolesti varira. Najčešće dolazi do naglog razvoja simptoma, tijekom nekoliko sati. Rjeđe protrahirano i po nekoliko tjedana, pod slikom noćnih smetenih stanja.

   Predelirantni simptomi su:

nesanica, noćni strah, jako znojenje, osjećaj žeđanja, grub tremor ekstremiteta, intenzivne bolne parestezije, pojava iskrica u vidnom polju, opća slabost, neraspoloženje, težina u glavi, napetost, zujanje u ušima, gubitak apetita, ponekad dugotrajni proljevi ili opstipacije. 

   Kod nekih bolesnika na početku delirantnog stanja dolazi do konvulzija tipa grand mal (alkoholna epilepsija).

   U samom deliriju imamo ove simptome:

zamućenje svijesti, dezorjentiranost (vremenska, prostorna, prema drugim osobama),orjentiranost prema sebi je očuvana, jak nemir i strah, vrlo žive iluzije i halucinacije (najčešće vidne, ali i slušne i taktilne), sumanutost, sugestibilnost, a neurološki- grubi tremor gornjih ekstremiteta. Bolesnik se obilno znoji, dehidriran- često hipokalijemičan, a govor mu je inkoherentan (odvojeno ima smisla, ali međusobno je nepovezano i besmisleno).

   Dijagnoza se postavlja na osnovu simptoma i podataka o dugotrajnom alkoholizmu.

Psihijatar će saznati sadašnje stanje, prijašnje psihičke i tjelesne bolesti. Uzeti će obiteljsku, osobnu i socijalnu anamnezu.

Psihijatar će napraviti i psihički status:

vanjski dojam (izgled, urednost, oblačenje, način ophođenja, motorička aktivnost), stanje svijesti (kvantiteta i kvaliteta), pažnja i raspoloženje (subjektivno osjećanje bolesnika), afekt (emocionalno stanje kakvog ga shvaća psihijatar- vanjsko iskazivanje raspoloženja), govor, orijentacija, sjećanje, mišljenje, opažanje, tjelesni i neurološki pregled.

Također će se napraviti eventualno i laboratorijske pretrage- biokemija, AST, ALT, CKS, DKS, Se, alkohol u krvi, kompletni urin.

   U terapijskom postupku je najbitinije bolesnika smiriti  te spriječiti komplikacije sa strane srca i pluća. Bolesnika se smješta u krevet, te imobilizira.

Od lijekova prima:

- Meprobamat 2-3 tbl. 3-4 x dne,

- klometiazol (Hemineurin u infuziji) ili promazin (Prazine 50- 100 mg  2-3 x i.m.),

- veće količine tekućine (i.v. fiziološka otopina ili 5% glukoza ili per os čaj),

- vitamine- B1, B6, B12,

- glikozide digitalisa- medigoksin (Lanitop i.v.),

- za interkurentne bolesti npr. bakterijske infekcije apliciraju se antibiotici (Penbritin, 

  Ceporin).

   Također, bolesnik može povraćati i imati dijareju (povišena tjelesna temperatura!), biti oliguričan, povećane koncentracije urina, tahikardan, slabo punjenog pulsa, sniženog tlaka, smanjenog turgora kože i sa padom u tjelesnoj težini u odnosu na standardnu.

Svaka promjena se mora procijeniti, evidentirati i izvršiti nadoknada, bilo per os, bilo parenteralno preko i.v. katetera.

Oprez kod primjene Prazinea (niskopotentni antipsihotik) jer ima vegetativne nuspojave (pogotovo hipotenziju).

   Delirantno stanje, uz adekvatnu terapiju, obično traje 2-5 dana. Završava krizom- dugi, duboki san iz kojeg se budi bistar, s amnezijom za sve ili dio onog što se događalo u deliriju. Iza toga bolesnik pati od nesanice, malaksao je , mlitav, depresivan i zbunjen.

Bolesniku će psihijatar propisati sedative i antidepresive. Kasnije slijedi psihoterapija, socioterapija, te uključenje bolesnika u intenzivno liječenje od alkoholne ovisnosti i njezinih komplikacija.

SESTRINSKE DIJAGNOZE I INTERVENCIJE

1. Smanjena mogućnost brige o sebi

•  kao grupna dijagnoza

Cilj:

      bolesnik će očuvati navišu moguću razinu kognitivne kontrole- razumjeti će što se događa, zašto mu je potrebna pomoć, očuvati samopoštovanje i prihvatiti pomoć drugih.

     Intervencije:

     saznati što sve zna o svom problemu, provjeriti što sve želi znati, poticati ga da postavlja pitanja, odgovarati točno i iskreno, objasniti sadašnje stanje i uzroke stanja.

Cilj:

     bolesnik će izvoditi aktivnosti samozbrinjavanja i preuzeti odgovornost u skladu s vlastitim mogućnostima.

Intervencije:

     procijeniti bolesnikovo stanje, osobito slabosti i jake strane, procijeniti činitelje u okolini koji utječu na stupanj samostalnosti, poticati i ohrabrivati bolesnika da učini za sebe najviše što može, pohvaliti ga kad uspije.

Cilj:

     bolesnik će zadovoljavati osnovne potrebe bez komplikacija- iscrpljenja, nelagode, ubitka dostojanstva, ozljeda, aspiracija.

Intervencije:

     promatrati vitalne znakove, znakove i simptome umora i iscrpljenja, spriječiti pad, tjelesne ozljede, aspiraciju hrane..., osigurati privatnost.

2. Smanjena mogućnost hranjenja u/s općom slabošću i iscrpljenošću

Cilj:

     bolesnik će sudjelovati u hranjenju primjereno vlastitu stanju i mogućnostima, tražiti pomoć kad mu je potrebna, zadovoljiti svoje nutritivne potrebe bez komplikacija(aspiracija hrane).

Intervencije:

saznati navike te postoje li posebni zahtjevi u prehrani (dijeta), osigurati obroke uvijek u isto vrijeme u skladu sa bolesnikovim navikama, smjestiti osobu u što je moguće normalniji položaj za hranjenje, urediti usnu šupljinu prije i poslije hranjenja, ublažiti ili ukloniti bol, ukloniti sve što bi moglo odvratiti bolesnikovu pozornost od jela, davati kratke i jasne upute, biti uz bolesnika ako postoji mogućnost da se ozlijedi, aspirira hranu i sl., ohrabrivati ga da jede sam, ali pravodobno prepoznati umor, provjeravati da li guta hranu ili ju zadržava u ustima.

3. Smanjena mogućnost održavanja higijene u/s iscrpljenošću i poremećajem svijesti

Cilj:

     bolesnik će realno procjenjivati vlastite mogućnosti i prihvatiti pomoć, zadovoljiti potrebu za higijenom bez komplikacija (pada, gubitka dostojanstva), biti zadovoljan osobnom higijenom, osjećati se bolje.

Intervencije:

     osigurati privatnost, održavati osobnu higijenu uvijek u isto vrijeme i na isti način- što sličnije onom kod kuće, ublažiti bol, mučninu, promatrati kožu, usmjeriti pozornost na specifične promjene, provesti razne postupke usmjerene sprečavanju pada  (prikladne papuče, suhi pod, gumeni podmetači u kadi i pod tušem), sve postupke provoditi uvijek u isto vrijeme radi održavanja orijentacije u vremenu, ukloniti sve što bi moglo odvraćati pozornost, davati kratke i jasne upute, biti uz bolesnika i nadzirati ga da se ne ozlijedi.

4. Smanjena mogućnost obavljanja nužde u/s imobilizacijom

Cilj:

    bolesnik će kontrolirano mokriti i defecirati.

Intervencije:

    trajno pratiti mokrenje i defekaciju radi utvrđivanja za bolesnika uobičajenog vremena i učestalosti, osigurati mokrenje i defekaciju uvijek u istim uvjetima i uz isti postupak, ponuditi noćnu posudu svaka 2 sata, nakon obroka i prije spavanja, osigurati prehranu i unos tekućine  koji će doprinijeti normalnoj eliminaciji, osigurati privatnost, osigurati dovoljno vremena.

5. Mogućnost nastanka dekubitusa u/s obilnim znojenjem i imobilizacijom u krevetu

Cilj:

    bolesnikova koža biti će neoštećena, neće dobiti dekubitus tijekom hospitalizacije.

Intervencije:

   održavati kožu suhom i čistom, i to pranje blagim sapunom i vodom, posušiti mekanim ručnikom, ne trljati, mazati losionom ili silikonskom kremom, perinealno područje prati dva puta dnevno, podučiti i pomoći mijenjati položaje u krevetu, napraviti raspored mijenjanja položaja (svaka 2 sata), smjestiti u položaj izbjegavajući pritisak na rizična mjesta, birati položaje u kojima je tjelesna težina ravnomjernije raspoređena,izbjegavati Fowlerov položaj i ne rabiti ga dulje od 30 min., nježno masirati ugrožena mjesta pri svakoj promjeni položaja, upotreba podložaka koji smanjuju razvlačenje i trenje prilikom isklizavanja, upijaju vlagu, te omogućavaju raspodjelu pritiska na veću površinu, procjena sklonosti dekubitusu po Knoll skali.

6. Smanjeno podnošenje napora u/s dehidracijom i iscrpljenošću organizma

Cilj:

   bolesnik će racionalno trošiti energiju tijekom hospitalizacije.

Intervencije:

   ukloniti činitelje koji imaju negativni utjecaj.

Cilj:

   bolesnik će sudjelovati u raznim aktivnostima tijekom hospitalizacije.

Intervencije:

   pomoći bolesniku da aktivnosti prilagodi raznim ograničenjima, npr. kako doći do kupaonice sa trajnom infuzijom i sl., prekinuti sve aktivnosti ako se žali na dispneju, rtoglavicu, stenokardiju, kod bradikardije- bradipneje...

7. Funkcijska inkontinencija

Cilj:

   bolesnik će razumjeti problem, sudjelovati u  planiranju intervencija, bolesnik će spostaviti kontrolu nad inkontinencijom.

Intervencije:

   utvrditi ritam i učestalost mokrenja, osigurati povoljne okolinske činitelje, regulirati stolicu, spriječiti opstipaciju, osigurati zvonce na dohvat ruke, osigurati dovoljno remena, davati jasne upute i postupati uvijek na isti način.

8. Visok rizik za opstipaciju u/s dugotrajnim ležanjem

Cilj:

   bolesnik će redovito imati stolicu tijekom hospitalizacije; svaki drugi dan.

Intervencije:

   osigurati dovoljni unos tekućine (2,5 l), osigurati hranu koja djeluje kao prirodni laksativ (suhe šljive, kava, saznati od bolesnika što mu dobro djeluje), osigurati rivatnost tijekom defekacije, primjeniti propisanu klizmu ili laksativ ako je potrebno.

9. Mogućnost poremećaja respiracijske funkcije u/s općom slabošću, iscrpljenošću i oremećajem svijesti 2° primjena sedativa

Cilj:

   bolesnik će očuvati normalnu funkciju dišnog sustava tijekom hospitalizacije.

Intervencije:

   mijenjanje položaja tijekom boravka u krevetu svaka 2 sata, promatrati stanje: ritam, čestalost i dubinu disanja, zvukove pri disanju, podučiti i pomoći pri iskašljavanju.

10. Visok rizik za ozljede u/s poremećajem svijesti, psihomotornim nemirom i gresivnošću

Cilj:

     bolesnik se neće ozlijediti tijekom boravka u bolnici

Intervencije:

     primjena propisanih sedativa, primjena imobilizacije, zaštitne stranice na krevetu.

11. Tjeskoba u/s bolom

12. Bespomoćnost

13. Poremećaj tjelesnog imidža

14. Mogućnost pada u/s vrtoglavicom i općom slabosti

15. Nesanica u/s uznemirenošću, strahom i halucinacijama

16. Febrilitet u/s dehidracijom...

   Medicinska sestra treba uspostaviti terapijski odnos i terapijsku komunikaciju s bolesnikom. Vrlo je bitno uspostaviti konstruktivni odnos sa bolesnikom, odnos povjerenja i prihvaćanja.

   Tijekom hospitalizacije bolesnika treba poštivati sva načela sestrinske skrbi: holistički pristup, načelo poštivanja jedinstvenosti ljudskog bića, načelo privatnosti i dostojanstva, terapijske komunikacije, bezuvjetnog prihvaćanja, načelo uključivanja pacijenta u sve aktivnosti, te načelo pomoći pri učinkovitoj prilagodbi. Medicinska sestra treba usvojiti načela kao osnovu svoje prakse, osigurati uvjete za dosljednu provedbu načela te braniti načela u interesu pacijenta i zajednice čiji smo i mi dio.

Literatura:

1. Folnegović- Šmalc, V., "Mentalni poremećaji", Mimica,M. i sur., "Interna medicina u praksi", priručnik za liječnike i studente, svezak I, Školska knjiga, Zagreb, 1990, 363:364, 404:410,
2. Lončar, T., "Zdravstvena njega psihijatrijskih bolesnika", skripta za studij sestrinstva, Veleučilište u Splitu, Split, 2003.,
3. Vlastelica, M., Pavlović, S., "Osnove psihijatrije", skripta za studij sestrinstva, Veleučilište u Splitu, Split, 2002.,
4. Fučkar, G., "Uvod u sestrinske dijagnoze", Hrvatska udruga za sestrinsku edukaciju, Zagreb, 1996., 65:160.