SAŽETAK

            Mnogi biblijski tekstovi izvješćuju o bolesti, trpljenju, smrti a i o ozdravljenju i spasenju. Biblijsko poimanje trpljenja, bolesti pa i same smrti uvelike je ovisno o posebnom semitskom mentalitetu koji sve stvarnosti povezuje s božanskom voljom, s božanskim uzročnim poretkom u svijetu.  Biblijski pisac se ne  obazire na drugotne uzroke u lancu zbivanja, nego odmah sve pripisuje izravno Bogu kao stvoritelju svega vidljivoga i nevidljivoga. Zato se pita: što znači bolest za onoga koji je njome pogođen? Budući da prema biblijskom piscu sve u svijetu ima svoj božanski uzrok, nemoguće mu je u bolesti ne vidjeti Boga kao uzročnika također i bolesti i svih nevolja, kojima Bog kažnjava ili odgaja čovjeka. Sasvim spontano povezuje bolest i grijeh, te pokušava samo odrediti u kojem se smislu ima razumjeti ta veza. Sve što je Bog stvorio dobro je  i vrlo dobro (Post 1,3-31), ali je čovjekov grijeh pomutio Božji naum.

            Za pojavu bolesti u čovjekovu životu biblijski pisac vidi tri uzroka: đavao, Božji sud i grijeh. Bolest je ušla u čovjekov život kao posljedica njegova grijeha. Bolest je pogodila čovjekov život zbog grijeha prvoga čovjeka (u kojemu smo svi mi sagriješili) a po bolesti nadođe i smrt. Smrt je pogodila sve ljude, jer su svi sagriješili (Rim 5,12). Od onda smrt vlada nad ljudima i ubija ljudsko tijelo. Zato je prema biblijskom piscu moguće prevladati bolest, ozdraviti, vjerom u Boga, molitvom i pokoravanjem Božjim zakonima (Izl 15,26; Lev 26,14-16). Budući da su prema biblijskom shvaćanju sve bolesti posljedica grijeha, odnosno neposluha Bogu, Krist je došao da nas svojom poslušnošću Ocu oslobodi svih zala, pa i same bolesti i smrti. Dakako, u biblijskom se kontekstu i bolest i smrt shvaća na poseban, teološki način: smrt na koju misli biblijski pisac nije fizička nego nadnaravna stvarnost, to jest smrt je konačni raskid svih veza s Bogom, a život je apsolutno prianjanje uz Boga i njegovu volju. «Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će.» (Iv 11,26).

            No, bolest nije samo posljedica grijeha već je i providnosna kušnja čovjekove vjere i vjernosti Bogu, kao što to pokazuje primjer pravednoga Joba i Tobita. Povrh toga, bolest i sve nevolje su prilika u kojoj se Bog posebno približava čovjeku.

            Tradicionalno biblijsko automatsko povezivanje bolesti s grijehom, međutim, već je u Starome zavjetu stavljeno u pitanje. Već je biblijski pisac Knjige o Jobu pokušao dati odgovor: nije samo čovjekov grijeh uzrok bolesti, nego bolesti ovisi o mnogim naravnim, fizičkim uvjetima o kojim ovisi čovjek kao slabo, krhko, tjelesno biće. Bolešću ili preranom smrću bivaju pogođeni i pravednici i grješnici, i pobožni i bezbožni. Bog ne šalje čovjeku bolest kao kaznu, nego se bolest čovjeku događa te ona postaje prilika da čovjek u svom odnosu prema bolesti pokaže svoje pravo lice: je li istinski štovatelj Boga i njegov prijatelj, ili je mrzitelj Boga pripisujući Bogu a ne sebi sve zlo što mu se događa.

            Bog hoće da čovjek bude sretan, zdrav i živ. To pokazuje Isus Krist liječeći sve bolesti, otklanjajući sve vrste nevolja i nadvladavajući samu smrt. Došao je da oprašta grijehe i liječi sve bolesti, ozdravljao je sve kojima je ovladao đavao. Opraštanjem grijeha Isus je oslobađao ljude iz vlasti đavla. On ne tumači bolest u suviše uskoj povezanosti kazne i grijeha (usp. Iv 9,2s.), u bolesti vidi zlo od kojega ljudi pate, posljedicu grijeha, znak moći sotone nad ljudima (Lk 13,16). Obuzima ga sažaljenje (Mt 20,34), i to sažaljenje traži od njega da nešto učini. Ne gubi vremena lučeći što je naravna bolest a što opsjednutost zlim duhom: «On riječju istjera duhove i sve bolesnike izliječi» (Mt 8,16 //). To dvoje je povezano. Oboje jednako očituje njegovu moć (usp. Lk 6,19) i smisao im je, u konačnici, isti: znak su Isusove pobjede nad Sotonom i uspostavljanja Božjega kraljevstva ovdje na zemlji, u skladu s Pismima (usp. Mt 11,5 //). To ne znači da bolest mora sad nestati iz svijeta; ali već je sada, ovdje na zemlji, na djelu Božja sila koja će je na kraju pobijediti. Zato Isus od svih bolesnika koji mu iskazuju pouzdanje (Mk 1,40; Mt 8,2-6 //) traži samo jedno: da vjeruju jer vjeri je sve moguće (Mt 9,28; Mk 5,36 //; 9,23). Njihova vjera u Isusa uključuje vjeru u kraljevstvo Božje, i baš ih ta vjera spašava (Mt 9,22 //; 15,28; Mk 10,52//). Isusu je stalo do toga da se ljudi dobro osjećaju i na tijelu i u duši.

            Zato nije dobro samo tako, bez razmišljanja, spontano svaku bolest pripisivati Bogu i odmah u bolesti dapače vidjeti znak Božje ljubavi (tzv. dolorizam). Znak Božje ljubavi je novi svijet u kojem neće biti više ni suza, ni smrti, ni boli, ni tuge, ni jauka... (usp.Otk 21,4). Doista, slika Boga koju otkriva Isus Krist nešto je drukčija od one što je neki kršćani imaju na temelju neispravnog shvaćanja nekih starozavjetnih biblijskih tekstova.

            Isusova čudesna ozdravljenja imaju također simboličko značenje. Ona u nekoj mjeri anticipiraju stanje savršenstva u koje će se čovjek povratiti u kraljevstvu Božjem, kako to dokazuju proročanstva. Bolest je znamenje stanja u kojem se nalazi čovjek grješnik: duhovno je on slijep, gluh, uzet... Ovaj domašaj čudesa kao znakova istaknut je nadasve u Četvrtom Evanđelju.

            Bolest i zdravlje, liječenje i izlječenje važne su teme u spisima Svetoga pisma Staroga i Novoga zavjeta. Mnogi biblijski tekstovi izvješćuju o bolesti, o trpljenju, o smrti a i o ozdravljenju i spasenju. Novi zavjet svjedoči i o vjeri novozavjetnih ljudi u pobjedu ne samo nad bolešću nego i nad smrću, svjedoči o vjeri u uskrsnuće od mrtvih i potpuno zajedništvo s Bogom u vječnosti. Stari i Novi zavjet izvješćuju o mnogim slučajevima ozdravljenja od bolesti. U Starome zavjetu Ilija i njegov učenik Elišej čudesno su liječili bolesne i čak uskrisivali mrtve. U Novome zavjetu Isus liječi uzete, gubave, slijepe, gluhe i nijeme. Isusova čudesna djela znak su novoga svijeta - kraljevstva Božjega - koji Isus dolazi ostvariti među ljudima.

            U Bibliji nema sustavno na jednome mjestu napisanog sustavnog nauka o bolesti, o zdravlju ili ozdravljenju. Mi smo prisiljeni da listamo stranice Svetoga pisma i da iščitavamo opise bolesti i ozdravljenja i da iz toga zaključimo kakav je biblijski pogled na bolest i zdravlje. To ćemo i učiniti da dobijemo sustavni pogled u biblijski nauk o bolesti i zdravlju.

Bolest i ozdravljenje

            Pogled na bolest i ozdravljenje povezano je na starome Istoku s predodžbama koje su imali o svijetu i silama koje njime gospodare. Na bolest su gledali kao na nevolju koju izazivaju zli duhovi ili je šalju bogovi kao kaznu. Da bi postigli zdravlje, utjecali su se raznim magijskim i kultnim činima. «Vršili su egzorcizme, namijenjene istjerivanju zlih duhova iz bolesnih ljudi a bogove su zaklinjali za oproštenje javnim molitvama i žrtvama»[1]. Zato i jest liječnička znanost prije pojave grčkog shvaćanja znanosti nastala među svećenicima.

            U taj se kontekst uklapa i starozavjetno gledanje na bolest i ozdravljenje. Biblija na bolest i ozdravljenje ne gleda znanstveno, nego isključivo na religiozni način. U bolesti gleda već prisutnu vlast smrti nad čovjekom (usp. 1 Kor 11,28-32).

            Bolest se u Bibliji shvaća u prvom redu kao stanje slabosti i nemoći tijela (Ps 38,11). Kao što biblijski pisac na sve pojave ovoga svijeta i čovjekova života gleda ljudskim očima i očima vjere, poučen iskustvima koja stiče kroz život, tako gleda i na bolest i ozdravljenje. Za biblijskog pisca kao religioznoga čovjeka bitno je u odnosu na bolest pitanje: što znači bolest za onoga tko je njome pogođen? Kao što prema biblijskom piscu sve u svijetu ima svoj božanski uzrok, nemoguće mu je u bolesti ne vidjeti udarce kojima Bog kažnjava čovjeka (Izl 4,6; Job 16,12s; 19,21; Ps 39,11s). Religiozni čovjek sasvim spontano povezuje bolest i grijeh. Biblijski pisac pokušava samo odrediti u kojem se smislu ima razumjeti ta veza. Sve što je Bog stvorio dobro je (hebr. tob) i vrlo dobro (hebr. tob me'od: Post 1,3-31). Čovjeka je stvorio da bude sretan, zdrav i radostan. Bolest je, kao i sva ostala zla, protivna toj božanskoj namisli. Njezinu prisutnost u životu ljudi biblijski pisac tumači teološki: bolest je jedna od onih sila koje su ušle u svijet kao posljedica grijeha (usp. Post 3,16-19). Grijeh je pomutio Božji naum.

            Biblijski pisac vidi tri uzroka zbog kojih je bolest došla u svijet: đavao, Božji sud i grijeh. Đavao je zaveo već prvoga čovjeka, i on se ogriješio protiv Boga i bio zato osuđen. Bolest je ušla u čovjekov život kao posljedica njegova grijeha. Đavao je zaveo već  prve ljude, te su okrenuli leđa Bogu i protiv njega griješili. Po đavlu je došla bolest na ljude. Đavao je ušao u život ljudi da ih oplijeni, okrade i uništi (Iv 10,10). Po shvaćanju biblijskog pisca prije čovjekova grijeha nije bilo bolesti i nije bilo smrti. Bolest je pogodila čovjekov život zbog grijeha prvoga čovjeka a po bolesti nadođe i smrt. Smrt je pogodila sve ljude, jer su svi sagriješili (Rim 5,12). Od onda smrt vlada nad ljudima i ubija ljudsko tijelo.

            Osim po đavlu i čovjekovu grijehu bolest je, prema biblijskom učenju, ušla u ljudski život i kao kazna Božja za grijeh ljudi. Ako netko krši Božji zakon, upozorava Biblija, onda će on i njegovi potomci biti pogođen nevoljama i bolestima (Pnz 28,58-62). Onaj tko previše radi, previše jede i pije ili vodi razuzdani život, taj ne postupa pravilno sa svojim tijelom, ne postupa s njime po uputama onoga koji je tijelo stvorio. Isto tako, ako se netko postavi protiv osobe koju je Bog izabrao i opunomoćio, taj će biti pogođen bolešću kao kaznom (Br 12). Biblijski pisac, tako, vidi vezu između bolesti i grijeha. Prema njemu bolest je jedan od znakova Božje srdžbe protiv grješnoga svijeta (usp. Izl 9,1-12). Bolest je uključena i smisao bolesti uključen je u okvir Saveza: ona je jedno od glavnih prokletstava što će zadesiti nevjerni Božji narod (Pnz  28,21s. 27s. 35). Biblijski pisac želi poručiti svojim čitateljima da trebaju imati jaču svijest o grijehu. To se osobito vidi u prozbenim psalmima 38,2-6; 39,9-12; 107, 17.

            U Starome je zavjetu Bog obećao narodu, da ga neće pogoditi nikakvom bolešću, ako bude vršio njegove zakone i zapovijedi: «Budeš li zdušno slušao glas Gospodina, Boga svoga, vršeći što je pravo u njegovim očima; budeš li pružao svoje uho njegovim zapovijedima i držao njegove zakone, nikakvih bolesti koje sam pustio na Egipćane na vas neću puštati. Jer ja sam Gospodin koji dajem zdravlje.» (Izl 15,26). Ali i upozorava narod, da će ga pogoditi strepnjama, iznemoglostima i groznicama i drugim nevoljama, ako ne bude slušao Gospodina, Boga svoga, ako bude odbacio njegove zakone, pogazio njegove naredbe: «Ali ako me ne poslušate i u djelo ne provedete sve ove moje zapovijedi; ako odbacite moje zakone, pogazite moje naredbe i prekršite moj Savez, ne provodeći u djelo sve moje zapovijedi, evo što ću ja učiniti vama: podvrgnut ću vas strepnji, iznemoglosti i groznici što oči troše a život gase. Sjetve ćete svoje uzalud sijati - neprijatelji vaši njima će se hraniti. Ja ću se protiv vas okrenuti, a vaši će vas neprijatelji hametice tući. Oni koji vas mrze gospodarit će nad vama. Bježat ćete i onda kad vas nitko ne bude progonio» (Lev 26,14-16). Držati Božju riječ i Bogu se pokoravati znači Boga poštivati i ljubiti. Ako Boga ljubimo, onda držimo njegove zapovijedi (usp. 2 Iv 6). Božja je riječ, naime, životvorna i ozdraviteljska za čitavo tijelo (Izr 4,20-22; Mal 3,20). Sve su bolesti posljedica grijeha. Krist je došao na svijet, trpio i umro na križu, da sve ljude otkupi od grijeha. Otišao je k Ocu i poslao nam svoga Duha. Po njemu on nas otkupljuje od naših grijeha i od naših bolesti i pomaže nam u našoj slabosti. U pojam spasenja spada odsutnost svake bolesti i trpljenja. Pisac knjige Otkrivenja vjeruje i nada se da će se to ostvariti u budućem životu, u kraljevstvu bojem: «Evo Šatora Božjeg s ljudima! On će prebivati s njima: oni će biti narod njegov, a on će biti Bog s njima. I otrt će im svaku suzu s očiju te smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti jer - prijašnje uminu.» (Otk 21,3-4; usp. i 7,16-17).

            Zato biblijski pisac vidi uvjete za ozdravljenje u molitvi, vjeri i pokoravanju Božjim zakonima. To je jače istaknuto u Novome zavjetu. U Poslanici Jakovljevoj piše: «Boluje li tko među vama? Neka dozove starješine Crkve! Oni neka mole nad njim mažući ga uljem u ime Gospodnje pa će molitva vjere spasiti nemoćnika; Gospodin će ga podići, i ako je sagriješio, oprostit će mu se» (Jak 5,14-15). Bog može liječiti sve bolesti i bolesnika ozdraviti. Stoga se prema shvaćanju biblijskog pisca svatko mora pred Bogom iskreno ispitati, nije li se pobunio protiv Boga ili nešto protiv njega sagriješio. Potom neka moli Boga svim srcem za ozdravljenje.

            Međutim, kako god biblijski pisci vide tijesnu vezu između bolesti i grijeha, oni su ipak svjesni da bolest nije uvijek posljedica osobnoga grijeha, nije posljedica čovjekova kršenja Božjega zakona. Bolest može biti providnosna kušnja, kao što je to bio slučaj u Joba ili Tobita. Bog koji puta pošalje bolest nekom čovjeku da bi ga opomenuo i odvratio od zla načina življenja ili da iskuša njegovu vjeru ili iz tisuću drugih razloga, koje mi često i ne znamo ili razumijemo. Možda ćemo te razloge saznati i razumjeti ih tek kasnije. Prema Svetom pismu sve što se događa u ovom svijetu događa se s Božjom voljom li njegovim pristankom. Vjerničko prihvaćanje i izdržavanje bolesti pokazuje i dokazuje vjernost Bogu. Bolest može kod nekih Božjih izabranika dobiti vrijednost okajavanja za prijestupe mnogih grješnika, kao što je to slučaj u Jahvinog Sluge Patnika (Iz 53,4s) ili samog Isusa Krista. Uostalom, i biblijski pisac zna da je trpljenje, bolest i smrt sastavni dio ljudskog života. Bolest i smrt spada u samu bit čovjekovu. Čovjek je kao stvorenje ograničeno biće, sastavljeno od mesa i krvi, i kao takav on je podložan trpljenju, bolesti i smrti. Čovjek postaje i ostaje čovjekom samo kroz porođajne muke[2].

            Već su starozavjetni pisci uočili činjenicu da su trpljenjem, patnjom, bolešću i konačno smrću pogođeni svi ljudi, bez razlike jesu li dobri ili zli, pravedni ili nepravedni, pobožni ili bezbožni. Uočili su činjenicu da često puta pravednici bivaju pogođeni trpljenjem, bolešću ili preranom smrću, svojom smrću ili smrću drage osobe, dok u isto vrijeme grješnici uživaju u blagostanju, zdravlju, veselju i životnim uspjesima. Odatle je postavljeno pitanje već unutar Svetoga pisma Staroga zavjeta: Ako je doista trpljenje, bolest i bilo koja druga nevolja kazna Božja, zašto upravo nevini, pobožni i pravedni njome bivaju pogođeni? To pitanje je obradio upravo pisac Jobove knjige.

            Jobova knjiga

            Jobova je knjiga najbolji biblijski traktat o problemu patnje, bolesti i zdravlja. Job je bio «čovjek neporočan i pravedan: bojao se Boga i klonio zla.» (Job 1,1). Prema drevnim istočnjačkim i biblijskim kriterijima on bi trebao biti sretan, živjeti u miru i blagostanju. I bio je sretan, bogat, zdrav. Ali je sotona od Boga zatražio dopuštenje da ga kuša, da kuša njegovu vjeru, pobožnost i vjernost Bogu. Udari ga svim mogućim nevoljama. Job izgubi posjed, djecu i svoje zdravlje. Sotona ga pogodi teškom bolešću, gubom. Job nije zdvajao nego je sve to primio kao neku životnu nužnost kroz koju treba proći uzdignute glave. Umjesto da prokune Boga zbog svih tih nevolja koje ga zadesiše, kao što mnogi čine, on je govorio: «Gol iziđoh iz krila majčina, gol ću se onamo i vratiti. Jahve dao, Jahve oduzeo! Blagoslovljeno ime Jahvino!» Uza sve to, nije sagriješio Job niti je kakvu ludost protiv Boga izustio (Job 1,21-22). Dolaze mu prijatelji u pohode. On im se jada. Oni ga tješe, ali krivo, prozivajući ga kao teškog grješnika. Mora da je Bogu teško sagriješio. Job uzvraća da je pred Bogom nevin i pravedan. Oni: «Nemoj izigravati nevina čovjeka; trpljenje, muka i bolest kazna su Božja!» Na kraju Bog prosuđuje u prilog strpljivog Joba. Zahvaljujući njegovoj strpljivosti, nevinosti i pravednosti, Bog mu sve natrag vraća: imanje, djecu, sinove i kćeri, dom i zdravlje. «Poslije toga Job doživje dob od sto četrdeset godina i vidje djecu svoju i djecu svoje djece do četvrtog koljena. Potom umrije Job, star, nauživši se života» (Job 42,16). Poruka je Jobove sudbine jasna: Bog nagrađuje pravedne a grješnike kažnjava. Jobovo je trpljenje bilo trenutačno, nagrada dugovječna. Jobovi prijatelji iznose tradicionalni biblijski nauk o pravednoj kazni kojom Bog trpljenjima, bolestima i neuspjesima kažnjava grješnike i o pravednoj nagradi kojom on nagrađuje pravedne. A Bog njima reče: «...raspalili ste gnjev moj jer niste o meni onako pravo govorili kao moj sluga Job. Zato uzmite sada sedam junaca i sedam ovnova i pođite k mome sluzi Jobu, pa prinesite za sebe paljenicu, a sluga moj Job molit će se za vas. Imat ću obzira prema njemu i neću vam učiniti ništa nažao zato što niste o meni onako pravo govorili kao moj sluga Job.» (Job 42,6-8).

            Međutim, Bog nije Jobu protumačio otajstvo zla, trpljenja, bolesti i svih vrsti nevolja, nego se samo pozvao na divotna djela svojeg stvaranja. Job prepoznaje veličanstvena djela Božja u stvaranju, stavlja prst na usta (40,2) i sluša Boga. Onda zaključuje:

            «Ja znadem, moć je tvoja bezgranična:

                        što god naumiš, to izvesti možeš.

            Tko je taj koji riječima bezumnim

                        zamračuje božanski promisao?

             Govorah stoga, ali ne razumjeh,

                        o čudesima meni neshvatljivim.

            O, poslušaj me, pusti me da zborim:

                        ja ću te pitat', a ti me pouči.

            Po čuvenju tek poznavah te dosad,

                        ali sada te oči moje vidješe.

            Sve riječi svoje zato ja poričem

                        i kajem se u prahu i pepelu." (Job 42,2-6)

            U Jobovoj knjizi susrećemo u isti tren i tradicionalnu tezu o bolesti kao kazni u koju vjeruju Jobovi prijatelji i o nevinosti na koju se Job poziva i zaklinje. Iz teksta je jasno da Bog nije na strani Jobovih prijatelja. Oni su pokušali tješiti Joba riječima koje nisu razumne, koje naprotiv vrijeđaju pravednoga Joba. Zato ih Bog kori i naređuje im da za svoj nerazuman govor prinesu žrtvu a Job će za njih moliti (42,8s.). Bog ne može prouzročiti čovjeku trpljenje, makar ga čovjek bespogovorno prihvatio i dobrovoljno podnosio. Zlo, trpljenje i bolest ne mogu biti kazna Božja. Nesreće koje se događaju u prometu ili u prirodnim katastrofama ne mogu biti kazna Božja. Nije nikako na mjestu primjedba nekih ljudi nakon neke prometne nesreće: «To je kazna Božja; zaslužio ju je ili zaslužili su je!» Zar može Bog npr. one koji se vraćaju s hodočašća te u autobusu pobožno mole krunicu, kazniti strašnom prometnom nesrećom, s groznim posljedicama. Providnost Božja nije u vozačevim kočnicama ni u kočnicama lokomotive ni u kretanju zemljine kore ili morskih valova.[3]

            Iz Jobove knjige slijedi još jedna važna pouka: u nevolji, siromaštvu, bolesti Bog je čovjeku naročito blizak. Doista, kad je Bog progovorio Jobu nakon duge šutnje, Job otkriva da Bog nije bio daleko od njega i prema njemu indiferentan, zločest ili nepravedan, nego mu je u njegovoj nevolji bio sasvim blizu. Bio je to Bog saveza, Bog koji nikada čovjeka ne napušta, naročito ne onda kad je pogođen nesrećom, nevoljom, bolešću... «Po čuvenju tek poznavah te dosad, ali sada te oči moje vidješe!» (42,5). Job saznaje da je Bog, kojega u svojoj bolesti otkrio, Bog ljubavi. Bog ne uronjava čovjeka u neku nevolju napuštajući ga onda da potone, ne ostavlja ga sama, osamljena. Bog se Jobu otkriva kao onaj koji čovjeka prati u svim njegovim nevoljama.

            Dolorizam

            Jednoć me, prije dvadesetak godina, dok sam zamjenjivao župnika na župi na Starnberškom jezeru, nedaleko Münchena, pozvala mlada gospođa da joj donesem pričest. Ona nije mogla u crkvu. Imala je sklerozu multiplex. Dugo mi je pričala o svome životu, o svojoj bolesti, o tomu kako tu bolest podnosi. Pripovijedala mi da je bila učiteljica u pučkoj školi, nije marila za Boga, nije djeci htjela govoriti o Bogu... Uživala je život. Mlada se udala. Ima supruga. Tek što se udala, pogodi je teška i neizlječiva bolest. U njoj je susrela Boga. Prepoznala ga je. On ju je posjetio. Bolest joj je došla kao milost, neizreciva milost. U toj bolesti ga je susrela, prepoznala kao ljubav, prepoznala kao cilj svojega života. On je sada vodi. I bit će kako on hoće. Suprug joj je vjeran i dobar. On joj pomaže. Ja sam je pričestio uvjeren da pričešćujem nevinu, pravednu i bogobojaznu osobu.   

            To je Jobovo iskustvo u bolesti. Bog ljubavlju prati čovjeka u njegovoj bolesti. Međutim, stav koji je ta mlada učiteljica imala prema Bogu, kao da ju je Bog tom bolešću želio susresti, obratiti i pomoći joj da ga nađe, bio mi je prilično čudan. Govorio sam joj: Bog je ljubav, on nikome ne šalje tako opaku bolest, bolest je došla uslijed raspada tjelesnog sustava, mi smo kao ljudi pokvarljivi, podložni bolestima, trpljenjima, a Bog nam u tim trenutcima želi biti naročito blizu. Tako je on i vama blizu.

            Postoji naime u kršćana stanoviti stav prema bolesti kao znaku naročite ljubavi Božje. Taj se stav u literaturi naziva «dolorizmom»[4], naime stav prema kojemu je bolest znak posebne Božje ljubavi. Je li moguće da Bog svoje najvjernije prijatelje tako kuša što im šalje tešku, često puta neizlječivu bolest? Taj su stav imali i neki sveci[5]. Za Tomu Kempenca[6]  bolest nije kazna, nego posebna milost Božja, «kraljevski put križnoga puta». Takav je stav teško prihvatiti. Ako je Bog doista ljubav, kako bi on mogao prouzročiti trpljenje svojim vjernim prijateljima?  Kako bi se on mogao radovati nad trpljenjem svojih prijatelja? Kako bi to izgledalo, kad bismo bolesnoga tješili riječima: «Budite sretni što ste tako teško, neizlječivo bolesti. To je znak da vas Bog naročito ljubi!» On bi vam vjerojatno odgovorio: Recite tom dragome Bogu da me prestane ljubiti! Takva je utjeha, istina, drukčija nego utjeha Jobovih prijatelja, ali na kraju krajeva dolazi na isto.

            Ovakav stav prema bolesti zapravo je plod dobronamjernog («bona fide») tumačenja Isusove muke. Mnogi su pobožni ljudi, i sveci, tumačeći «bona fide» ulogu Božju u Isusovoj muci kao ulogu Oca koji nameće svome Sin užasne boli i sramotnu smrt na križu da bi Sin tako dao zadovoljštinu za grijehe ljudi. Takva slika Boga je drukčija nego slika Boga koju nam daje sam Isus. Za Isusa Bog je milosrdni otac koji ima neizmjerno razumijevanje za čovjeka patnika, bolesnika, nevoljnika. Po Isusu kao i po cjelokupnoj Bibliji Bog neizmjerno ljubi čovjeka i hoće da on bude sretan, radostan, veseo, da živi u miru i u blagostanju... kao dionik kraljevstva Božjega. Bog nas je stvorio da živimo život u punini i do kraja. Isus reče: «Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju... Tako dakle i vi: sad ste u žalosti, no ja ću vas opet vidjeti; i srce će vam se radovati i radosti vaše nitko vam oteti neće.» (Iv 1010; 16.20).

            Biblijska je slika Boga sasvim drukčija nego naša

            U Bibliji doista otkrivamo sliku Boga, koja je nešto drukčija od one što je neki kršćani imaju. Mnogi su kršćani iz Svetoga pisma preuzeli samo jednu stranu Božjega lica, a drugu su zanemarili. Previše su insistirali na slici Boga kakav se otkriva u nekim starozavjetnim tekstovima, a zanemarili su sliku Boga kakvu nam otkriva Isus.

            Promjeni slike Božje doprinijela je u novije vrijeme i teologija oslobođenja koja je oslobodila čovjeka i onih tradicionalnih pogleda na Boga koji su često prisutni u propovijedima. Indijanci u Paragvaju[7]: »Nekoć smo vjerovali da nam je sve naše nevolje Bog poslao, i da ih treba podnositi za naše posvećenje i njemu prinositi kao naš dar... Koliko smo puta pokapali svoju djecu s potpunim predanjem u volju Božju vjerujući da ih Bog pretvara u svoje anđelčiće. Koliko smo puta od gladi padali u nesvijest i to prikazivali Bogu kao svoju žrtvu... Tako su nam svećenici propovijedali. A onda smo uzeli Sveto pismo u ruke. U njem smo otkrili drukčijeg Boga, pravednog i dobrog Boga. Taj Bog neće da mi trpimo, da budemo nesretni, bolesni, gladni. Bog hoće da među ljudima vlada pravednost i ljubav... sreća svih ljudi. Na toj osnovi počeli smo, potpomognuti nekim svećenicima, provoditi život kao život bratske ljubavi znajući da Bog nije odgovoran za naše nevolje, bolesti, glad, preranu smrt dragih osoba. Bog ne može biti tvorac bilo čega što čovjeku šteti, što u njemu umanjuje Božju sliku, pogađajući ga trpljenjem, bolestima, nevoljama, tjeskobama.. Naš Bog hoće da čovjek bude sretan.

            Prema novozavjetnom shvaćanju Bog nikoga ne kažnjava bolešću, trpljenjem ili smrću. Treba napustiti misao da Bog šalje bolest da čovjeka kazni ili zdravlje da čovjeka nagradi. Bog dopušta da bolest nekoga pogodi, ali koji je uzrok bolesti to će moći ustanoviti samo liječnik laboratorijskim i sličnim pretragama. Bog isto tako dopušta ili omogućuje da neki liječnički postupak postigne svoj uspjeh i da bolesnik ozdravi. Mnogi liječnici znaju reći: «Ja dajem lijekove a Bog udjeljuje zdravlje!» Liječnik liječi a Bog daje uspjeh njegovu liječenju.

            Isus Krist i ozdravljenje od bolesti

            Otajstvo trpljenja, bolesti i same smrti objavit će nam u punini Isus Krist u svojoj muci i smrti na križu. On je uzeo naše trpljenje, naše boli, naše nevolje na sebe i ponio ih u smrt na križu, te ih tako poništio.    

            U skladu s biblijskim povezivanjem grijeha i bolesti kao uzroka i posljedice, Isus je došao da oprašta grijehe i liječi sve bolesti (usp. Mk 2,9-10). Ozdravljao je sve kojima je ovladao đavao (usp. Dj 10,38). Opraštanjem grijeha Isus je oslobađao ljude iz vlasti đavla.

            Isus od početka do kraja svoga javnoga djelovanja nalazi bolesnike na svojim putovima. «On ne tumači bolest u suviše uskoj povezanosti kazne i grijeha (usp. Iv 9,2s.), u bolesti vidi zlo od kojega ljudi pate, posljedicu grijeha, znak moći sotone nad ljudima (Lk 13,16). Obuzima ga sažaljenje (Mt 20,34), i to sažaljenje traži od njega da nešto učini. Ne gubi vremena lučeći što je naravna bolest a što opsjednutost zlim duhom: «On riječju istjera duhove i sve bolesnike izliječi» (Mt 8,16 //). To dvoje je povezano. Oboje jednako očituje njegovu moć (usp. Lk 6,19) i smisao im je, u konačnici, isti: znak su Isusove pobjede nad Sotonom i uspostavljanja Božjega kraljevstva ovdje na zemlji, u skladu s Pismima (usp. Mt 11,5 //). To ne znači da bolest mora sad nestati iz svijeta; ali već je sada, ovdje na zemlji, na djelu Božja sila koja će je na kraju pobijediti. Zato Isus od svih bolesnika koji mu iskazuju pouzdanje (Mk 1,40; Mt 8,2-6 //) traži samo jedno: da vjeruju jer vjeri je sve moguće (Mt 9,28; Mk 5,36 //; 9,23). Njihova vjera u Isusa uključuje vjeru u kraljevstvo Božje, i baš ih ta vjera spašava (Mt 9,22 //; 15,28; Mk 10,52//).[8]

            Ozdravljenju može doprinijeti i duboka, čvrsta i iskrena vjera, bilo vjera onoga koji je bolešću pogođen ili vjera drugoga koji za bolesnoga posreduje.

«A Isus se okrenu i vidjevši je reče: 'Hrabro, kćeri, vjera te tvoja spasila.' I žena bi spašena od toga časa» (Mt 9,22). Žena je bila ozdravljena snagom svoje vlastite vjere. U Bibliji ima primjera iz kojih se vidi kako je netko ozdravljen snagom vjere svojeg bližnjega: «I reče Isus satniku: 'Idi, neka ti bude kako si vjerovao!' I ozdravi sluga u taj čas» (Mt 8,13). Ozdravljenje se u Svetom pismu događa neovisno o osjećajima i spoznajama, nego samo po vjeri, da Bog može i hoće liječiti.

            Isus nije liječio sve bolesnike i nije izliječio svaku bolest. Većina je ljudi u njegovoj blizini i dalje trpjela od neke bolesti. Isus nije pomakom prsta uklonio sve bolesti iz ovoga svijeta. Niti je primijenio neke posebne metode u liječenju bolesti ili učio ljude kako liječiti bolesti. Međutim, iz njega je izlazila neka sila koja je svima činila dobro, i bolesnima i zdravima. Sam je za se rekao: «Ali ako ja prstom Božjim izgonim đavle, zbilja je došlo k vama kraljevstvo Božje!» (Lk 11,20). Stalo mu je do toga da se ljudi dobro osjećaju i na tijelu i u duši a ne samo do otklanjanja organskih bolesti. On promatra bolest ne samo kao nešto što ometa normalno funkcioniranje ljudskog tijela. On ukazuje na mnogo opsežniji sklop stvarnosti, koje uvjetuju i osiguravaju ljudsko zdravlje i blagostanje. Stožerne su točke tog takvog shvaćanja usidrenje čovjekova života u suživot s Bogom, u suživot s bližnjima i s okolišem kao i sa samim sobom. Isus ukazuje na nužnost ljubavi prema Bogu i bližnjemu kao i urednoj ljubavi prema samome sebi. Važno je to što evanđelisti ne izvješćuju jednostavno o pojedinim čudesnim ozdravljenjima ili samo o čudotvorcu Isusu. Iz obzorja svoje vjere govore o Isusu, koji je doduše liječio bolesne, ali je sam išao dobrovoljno u smrt na križu, išao je putem koji je vodio do uskrsnuća. Još na križu mu se svjetina rugala: «Druge je spasio, sebe ne može spasiti!» (Mk 15,31).

            Čudesna ozdravljenja imaju simboličko značenje u odnosu na nas danas

            Čudesna ozdravljenja u nekoj mjeri anticipiraju stanje savršenstva u koje će se čovječanstvo najzad vratiti u kraljevstvu Božjem, kako to kazuju proročanstva.  Bolest je znamenje stanja u kojem se nalazi čovjek grješnik: duhovno je on slijep, gluh, uzet... Prema tome, ozdravljenje bolesnog jest i znamenje: ono je slika duhovnog ozdravljenja što ga Isus netom izveo u ljudima. On oprašta uzetomu grijehe, a da pokaže da je to vlastan učiniti, ozdravlja ga (Mk 2,1.12//). Ovaj domašaj čudesa kao znakova istaknut je nadasve u Četvrtom evanđelju: ozdravljenje uzetoga kod Bethhezde jest vraćanje života, djelo koje Isus vrši (Iv 5,1-9-19-126), a ozdravljenje slijepog od rođenja pokazuje da je on Svjetlo svijeta (Iv 9). Tako su Isusovi čini nad bolesnicima predigra kršćanskih sakramenata. On je, naime, došao na zemlju da liječi grješnike (Mk 2,17//), kao liječnik koji uklanja bolest tako što ih uzima na sebe (Mt 8,17 = Iz 53,4). To će, zapravo, biti smisao njegove Muke: Isus će podijeliti sa čovječanstvom njegovo patničko stanje da bi najzad mogao pobijediti njegove boli.

            Ako imamo na umu ovaj cjeloviti pogled na Isusovo čudesno djelovanje, onda ćemo lakše shvatiti kakvu važnost imaju izvješća pojedinih evanđelja za nas ljude današnjice. Treba stalno imati na umu njihovo cjelovito gledanje na bolest i zdravlje. Isus je liječeći imao na umu cjelovitog čovjeka (Iv 7,23). On nije ozdravljao samo tjelesne bolesti, nego i psihičke strahove, pritiske, nevolje, koje su u ono vrijeme bile smatrane kao opsjednutost đavlom. Isus oprašta grijeh i odstranjuje krivnju iz čovjekova života. I grijeh i krivnja mogu biti suuzročnici bolesti.  Međutim, odlučno odbija nazor da su bolesti kazna za grijeh ili da su sredstvo odgajanja. Izliječivši slijepca od rođenja izričito reče da njegova bolest nije posljedica niti njegova grijeha niti grijeha njegovih roditelja (Iv 9,3). Neka su ozdravljenja poslužila Isusu da upozori na krivo shvaćene propise. Kad je na dan šabata izliječio bolesnoga čovjeka, onda je upozorio na potrebu ispravnog posvećivanja subote. Upozoravao je na nezdrave strukture u židovskom društvu svoga vremena. Isusovim ozdravljenjima ljudi pronalaze spasonosni izlaz iz osamljenosti, izolacije. Slijepi, nijemi i gluhi po njemu uspijevaju doći do sposobnosti komunikacije s bližnjima, mogućnosti da se uključe u društveni život. Gubavci, koji su osim svoje bolesti bili teško pogođeni još i isključenjem iz vjerskog i društvenog suživota, bili su po Isusovu ozdravljenju ponovno uključeni u civilno i vjersko društvo. Konačno, svi su bolesnici u susretu s njime stekli povjerenje. Nakon ozdravljenja svi su oni Bogu zahvaljivali.  Po čudesnom djelovanju Isusovu Izraelov se Bog daje prepoznati kao onaj koji  čovjeku donosi spasenje, spasenje koje iznad svega uključuje ozdravljenje od bolesti, mir i blagostanje.

            Zaključak

            Tako su ti evanđeoski izvještaji o Isusovim čudesnim ozdravljenjima za nas znakovi novoga svijeta, koji Bog želi s nama uspostaviti.

             - I danas može Bog proizvesti izvanredne stvari bilo da čudesno ozdravlja, bilo da ljude među sobom pomiruje ili ih dovodi do uzajamnog sporazumijevanja.

            - Bog i danas čini čudesa tako što mnogi bolesnici i ljudi sa smetnjama mogu strpljivo i spasotvorno podnositi svoje trpljenje. Na «paralimpijskim igrama 2004.» dvadesetodišnji Dubrovčanin Miha Španja osvojio je tri odličja.

            - Bog i danas osposobljuje i osnažuje bezbrojne ljude da pomažu bolesnicima i ljudima sa smetnjama. I danas se događaju čudesna ozdravljenja ili u  najmanju ruku ublaživanja boli. U biblijskom smislu, Bog i danas pokreće tisuće i tisuće ruku, nogu i srca da bi bolesni, gladni i žalosni došli do utjehe, ozdravljenja i kruha.

            - I danas Bog šalje svoje izabranike da pomažu ljudima: «Bolesne liječite, mrtve uskrisujte, gubave čistite, zloduhe izgonite! Besplatno primiste, besplatno dajte!» ((Mt 10,8). Božji duh i danas spasonosno i spasotvorno djeluje preko ljudi za ljude.

            - Ovo cjelovito gledanje na čovjeka, utemeljeno na Svetome pismu, pomaže da nađemo pravi put do Boga. Po sakramentu krštenja započinje životni put svakoga od nas s Kristom i s Crkvom. Sveta Potvrda nas osposobljuje za puninu i zrelost života. Euharistija nas kao kruh života i životvorno piće prati i osnažuje na našem životnom putu do Boga, u zdravlju i u bolesti. Sakramenti pomirenja i bolesničkog pomazanja osnažuju nas i ozdravljuju na tijelu i duši. Staleški sakramenti ženidbe i svetoga Reda imaju za cilj zajedničko sazrijevanje  i suživot u ženidbi, obitelji i Crkvi. Na svima je nama, kršćanima i kršćankama, da budemo budni i spremni za službu u koju nas Bog zove ovdje i sada želeći po nama i u nama djelovati u prilog nadvladavanja bolesti i odstranjivanja smetnji kojima su ljudi opterećeni. Po Isusu Kristu Bog nam je obećao i zajamčio ozdravljenje i spasenje onkraj granica našeg zemaljskog života u vječnom životu, u potpunom zajedništvu s Bogom Ocem, Sinom i Duhom Svetim (Alfons Weiser).

Literatura

Beinert, Wolfgang (urednik), Hilft Glaube heilen?, Düsseldorf, 1985.

FABER, Eva-Maria (urednica), Warum? Der Glaube vor dem Leiden, Freiburg in d. Schweiz, 2002..

BÜHLMANN, Walter, «Der von Krankheit geschlagene Mensh - Ijob heute», u: Bibel und Kirche 59(2004)95-98.

KOSTKA, Ulrike, Der Mensch in Krankheit, Heilung und Gesundheit im Spiegel der modernen Medizin. Eine biblische und theologisch-ethische Reflexion. Studien der Moraltheologie, svezak 12., Münster, 1999.

KREPPOLD, Guido, Die Bibel als Heilungsbuch, Vier-Türme-Verlag, Münsterschwarzach, 2004.

LEON-DUFOUR, X., Rječnik biblijske teologije, Zagreb, 1969.

MORIN, Dominique, Le Mal et la Souffrance, Les Carnets Fêtes et Saisons, sveščić 2., Paris, 1993.

STRICHER, Joseph, La foi que sauve d'après saint Luc, Les Carnets Fêtes et Saisons, sveščić 15., Paris, 1995.

VARILLON, F., Joie de croire, joie de vivre, Bayard, Paris, 2000., str. 269.

[1] X. LEON-DUFOUR, Rječnik biblijske teologije, Zagreb, 1969., str. 102.

[2] W. BÜHLMANN, «Der von Krankheit geschlagene Mensch - Ijob heute», u  Bibel und Kirche 59 (2004.), str. 95; J. BRANTSCHEN, «Leiden - Ernstafall der Hoffnung. Eine theologische Beditation», u Eva-Maria FABER (urednica), Warum? Der Glaube vor dem Leiden, Freiburg in d. Schweiz, 2002., str. 50s.

[3] F. VARILLON, Joie de croire, joie de vivre, Bayard, Paris, 2000., str. 269.

[4] M. NÉDONCELLE, La réciprocité des consciences, Aubier, str. 272-273.

[5] Sv. TEREZIJA od Maloga Isusa govorila je. «Ja sam željela mnogo trpjeti, i Bog me uslišao!»

[6] Toma KEMPENSKI, Nasljeduj Krista,  II, 12

[7] Informations Catholiques Internationales, broj  535.

[8] J. GIBLET - P. GRELOT, «Bolest/ozdravljenje», u: X. LÉON-DUFOUR, Rječnik biblijske teologije, Zagreb, 1969., stupac 105.