(1) Welnes Sveti Križ Trogir; (2) Škola za medicinske sestre Mlinarska Zagreb

*Članak je prošireno i nadopunjeno izlaganje na međunarodnom znanstvenom simpoziju „Bioetika i nova epoha" na 3. Lošinjskim danima bioetike, Mali Lošinj 2004.

Sažetak

U predškolskom periodu upravo po principu imitacije i identifikacije, djeca reagiraju na način na koji ih se potiče. Zahvaljujući medijima nasilje je često predstavljeno kao efikasan i jedino prihvatljiv način za rješavanje problema a posebno u crtićima, Nasiljem se koriste "dobri" i "loši" junaci. „Dobri junaci" bivaju nagrađeni za svolje nasilje, dok „loši" junaci često odgovaraju za svoje nasilje. Takvi sadržaji mogu kod djece izazvati strah, agresiju, pasivnost kako intelektualnu tako i fizičku, psihičku, socijalnu i duhovnu, koja će se reflektirati u okvirima emocionalne krize i dovesti do rušenja etičkih principa. Nadalje, mogu negativno utjecati na razvoj mašte i kritičkog razmišljanja. Negativne poruke s televizije djetetu se mogu reflektirati i kroz snove, prehranu, a kod djece koja provode pred televizorom duže vrijeme, može se zabilježiti povećani  sklonost povredama i depresiji.
Na osnovu ovog problemskog područja cilj istraživanja bio je utvrditi najčešće identifikacijske likove u najpopularnijim crtićima s kojim se djeca susreću.

Djeca su prvo trebala pogledati crtić gdje "dobri junaci" često bivaju nagrađeni za nasilje a „loši" junaci često odgovaraju za svoje nasilje. (Digemon, Conan), a nakon toga trebali su pogledat crtić gdje dobri junaci bivaju nagrađena za požrtvovnost, nesebičnost, ljubav, poslušnost, tj, gdje se veliča dobro, a "loši " junaci bivaju kažnjeni zbog nasilja, laži, prevare, krađe (Šegrt Hlapić).Nakon toga trebali su se identificirati  sa najdražim likom kroz crteže  i kroz igru imitirati ga.  

Ispitanici su bili djeca iz vrtića "Trešnjica"), iz Kaštel Lukšića, djeca iz vrtića "Mali Isus" iz Kaštel Kambelovca. Rezultati pokazuju da su se djeca skolna identificirati kako sa  pozitivnim tako i sa negativnim likovima i imitirati ih kroz igru.

Radije gledaju crtiće sa puno akcije,  sa puno svjetlosnih i zvučnih efekata, te crtiće sa puno "pozitivnog" nasilja.

To znači da društvo, odgajatelji i roditelji moraju postaviti sebi pitanje što je cilj i smisao nasilnog dječijeg reagiranja, što navodi dijete na takvo ponašanje, odakle potječe takvo ponašanje. Sprečavati nasilno ponašanja kod djece ne uzimajući u obzir njihove zakulisne pokretače npr. medije neće dovesti do cilja. Prisila, prijetnja, propovijed ne postiže dugotrajno pozitivno ponašanje. Tim metodama možemo spriječiti trenutačnu manifestaciju agresivnog ponašanja ali ne i agresiju. Agresivna ponašanja spriječit ćemo ako, kao i u svemu uklonimo uzrok, a ne djelujemo simptomatski.

Abstract

During the preschool period of their lives, exactly according to the principles of imitation and identification, children react in the way that they are encouraged. Thanks to the media, violence is frequently presented as an effective and the only acceptable way of solving problems, which is particularly evident in cartoons. Both "good" and "bad" guys use violence. "Good guys" are awarded for their violence, whereas "bad guys" are often held responsible for their violence. Violence can cause fear, aggression, intellectual, physical, psychological, social and spiritual passivity, which is likely to manifest itself as an emotional crisis and to lead up to the collapse of ethical principles. Moreover, it can negatively influence the development of imagination and critical thinking. Negative television messages can also reflect on the child's dreams, they can influence his/her dietary habits, and it has been that children who spend longer periods of time in front of the television set are more prone to injuries and depression.

The aim of the research was to establish the most frequent identification characters in the most popular cartoons that children encounter.

The children were first asked to watch a cartoon in which "the good guys" frequently get awarded for their violence, and "the bad guys" are frequently held responsible for their violence (Digemon, Conan). Then, they watched a cartoon in which "the good guys" get awarded for self-sacrifice, unselfishness, love, obedience, i.e. in which the good is promoted, and "the bad guys" get punished for violence, lying, deception, stealing ( egrt Hlapif). What they were asked then to do is to identify themselves with their most favourite cartoon character through drawing and role-playing.

This study was conducted on children attending the Trenjica kindergarten in Katel Lukif and the Mali Isus kindergarten in Katel Kambelovac. The results show that children tend to identify themselves with both positive and negative cartoon characters, and imitate the same in role-playing. They prefer to watch action-packed cartoons, containing a lot of visual and sound effects, and cartoons packed with "positive" violence. This means that the society, kindergarten teachers and parents must ask themselves the following - what is the aim and the meaning of violent children behaviour, what leads them to such behaviour? Preventing violent child behaviour without taking into account the instigative factors/forces acting from behind the scenes, such as the media, will yield no result. As in all, we can prevent aggressive behaviour by eliminating the cause and not by treating the symptons.

Uvod

Iako su mediji tek na trećem mjestu kao izvori učenja nasilja, iza obitelji i društvenog okruženja, njihov utjecaj na formiranje stavova kod djece nije nimalo beznačajan. Od najranije dobi izloženi su djelovanju medijskog nasilja koji usmjeravaju njihovu moć zdravog prosuđivanja.

Televizija dominira životom djece kako u urbanim tako i seoskim sredinama, pa nije čudo što je postala snažan faktor socijalizacije.

Više od 50% svog slobodnog vremena oni provedu u neprimjerenom gledanju filmova i sve učestalijem igranju kompjutera i konzolskih igara prepunih svakojakih destrukcija.Promotreni destruktivni sadržaji ulaze neobrađeni u dječju podsvijest a, to često znači sve destruktivnije ponašanje.

Agresivni medijski junaci su uzori djeci širom svijeta. U interakciji s agresivnim crtićem djeca preuzimaju određene modele ponašanja. Inicijatoru igri i komunikaciji kod djece postaju raznorazni ratnici i junaci čiji modeli ponašanja su agresivni i nasilni, te ne moraju biti nužno pozitivni.

Nadalje, ti junaci postaju i inicijatori potrošačkog mentaliteta koji se nameće djeci kroz igračke, slikovnice ili prehrambene artikle. Obzirom na predhodno trebamo se zapitati koji su to pozitivni efekti koji utječu na povećanje znanja, sposobnosti, vještina i etičnosti kod djece.

Istraživanja utjecaja medija na djecu pokazuju da crtani filmovi prosocijalnog sadržaja koji hrabre na pomaganje i suradnju mogu povećati frekvenciju altruističkih i poželjnih ponašanja (na svim dobnim razinama).

Agresivni medijski junaci su uzori djeci širom svijeta. U interakciji s agresivnim crtićem djeca preuzimaju određene modele ponašanja. Inicijator  u igri i komunikaciji kod djece postaju raznorazni ratnici i junaci čiji modeli ponašanja su agresivni i nasilni, te ne moraju biti nužno pozitivni.

Nadalje, ti junaci postaju i inicijatori potrošačkog mentaliteta koji se nameće djeci kroz igračke, slikovnice ili prehrambene artikle. Obzirom na predhodno trebamo se zapitati koji su to pozitivni efekti koji utječu na povećanje znanja, sposobnosti, vještina i etičnosti kod djece.

Istraživanja utjecaja medija na djecu pokazuju da crtani filmovi prosocijalnog sadržaja koji hrabre na pomaganje i suradnju mogu povećati frekvenciju altruističkih i poželjnih ponašanja (na svim dobnim razinama).

Istraženi su i negativni efekti TV-a i drugih medija na djecu.

Negatvni efekti medijskog nasilja:

• Postaju tolerantnija prema agresiji i ona im manje smeta
• Gledajući nasilje postaju manje osjetljiva kao i ona koja pate od nasilja
• Razvijaju krive stavove o nasilju i imaju gubitak suosjećanja prema žrtvi
• Počinju gledati svijet kao nasilan i zloban, plašeći se da ne postanu žrtvom
• Sve više ispoljavaju antisocijalno i agresivno ponašanje
• Više su izložena nasilju imaju potrebu za više nasilja tijekom igre
• Odnos između nasilja i agresije postaje cirkularan
• Konfliktne situacije pokušavaju riješiti koristeći se nasiljem kao prihvatljivim i poželjnim
• Žive u virtualnom svijetu, ne razvijaju optimalno emocijalnu inteligenciju ni samopouzdanje
• Manjka im kreativnost, povećava im se mogućnost razvoja depresije i nesigurnosti
• Prisutno je nerazumijevanje pravog značenja, pogrešno zaključivanje
• Stalan utjecaj na navike i način života

Ti efekti nasilja imaju svoj odijek zbog proces imitacije i identifikacije koji je prisutan tijekom cijelog života, s tim da je najaktivniji u predškolskoj dobi.

Zabilježena su tri tipa nasilne depikcije; Utjecaj na ponašanje, nepoželjne kosekvence i moguće tretiranje nasilnika, Smith S L & Donnerstein E (1998).

Kako bi mogli sagledati moguće medijsko nasilje nad predškolskom djecom  potrebno je upoznati specifičnosti dječje dobi.

Karakteristike djece predškolske dobi (od 3-6 godina) su: dinamičan intelektualan razvoj, početak pokazivanja karakterinih osobina, nedostatak razlikovanja pojavnosti od stvarnosti.. Počinje traženje uzora uz imitaciju i identifikaciju s istima.

U dobi od tri do četiri godine sebičnost popušta pred suradnjom i dijeljenjem, a mašta je toliko neobuzdana da prijeti prevladati stvarnost: to je doba sitnih laži, dugačkih priča i, više nego napola, uvjerenosti da je ono stvarno pilot, balerina, vatrogasac ili Superman, Spiderman, Digemon, Pokemon.

U tom periodu kod djece je najaktivniji proces identifikacije i imitacije, i u toj dobi se aktivno uključuju u praćenje crtića.

Mašta nastavlja upravljati  i petogodišnjakom, uključujući zamišljene prijatelje u igri i žive razgovore sa samim sobom. To je, međutim, također i društveno doba: sklapaju se ( površna ) prijateljstva a grupne aktivnosti postaju privlačne.

 U djeteta na osnovi godina promatranja i slušanja roditelja postojano raste osjećaj za pravo i krivo, za odgovornosti i povlastice, ali postoji i tendencija identifikacije sa objektima koji su visoko katektirani sa agresivnom energijom. Ovo je naročito slučaj sa objektima koji su moćni, a svoju moć baziraju na agresivnosti ,  te je to nazvano identifikacija sa agresorom. U takvim slučajevima dijete osjeća satisfakciju što participira, makar u fantaziji, u moći i slavi sa svojim omiljenim likovima iz crtića (Sutović, A 1994). Naime, djeci se kroz takav žanr animacija ne predočuju raznorazni modeli ponašanja, nego smo jedan nasilan i agresivan model, koji je popraćen s neugodnim senzornim podražajima u obliku neugodnog zvučnog i svjetlosnog efekta uz sliku namrgođenog  lica. Ti likovi iz crtića obavijeni su prikrivenom agresijom, nadljudskim sposobnostima, demonskim i  magijskim utjecajima, katektirani su libidom, nasilje je često predstavljeno kao efikasan i jedino prihvatljiv način za rješavanje problema S tim da je pozitivna agresija i nasilje popraćeno nagradom, a negativna agresija i nasilje kaznom.

Upravo po principu imitacije i identifikacije djeca će reagirati na način na koji ih se potiče.Zahvaljujući medijima osoba je tijekom cijelog života izložena djelovanju asocijalnog, kriminalnog i nasilnog ponašanja, i ne samo preko TV nego i preko računala, play station igrica putem kojih se dijete potiče na agresivan i nasilan model rješavanja problema.Prisjetimo se slučaja „Columbine" gdje su nakon incidenta u američkoj srednjoj školi malodobni učenici napravili pokolj. Krivnja je pala, među ostalim, na play station igre o čemu je ubrzo upoznata javnost.

Vojni psiholog David Grossman (2000), analizirajući problematiku nasilja u medijima ne ulazi u diskusiju oko toga utječu li igre na nasilnost, ali tvrdi da uče malodobne ubojice kako ubijati.

U psihijatrijskim ordinacijama sve su češće djeca s poremećajima u ponašanju.  Fascinirana su oružjem, destrukcijom, a sa usvojenom  gestikulacijom i onomatopejom pucanja i drugih načina uništavanja "neprijatelja", ta djeca i adolescenti često razvijaju psihotične reakcije. Kod djece koja provode više od deset sati tjedno ispred TV-a može doći do poremećaja u ishrani, najčešće do bulimičnog sindroma tj.proždrljivosti i porasta tjelesne težine. Sutović, A (1994 ).

Tom van der Voort (1982.) tijekom obrade medijskoga nasilja kod djece pokazuje da se prema rezultatima analiza sadržaja, "objektivno" nasilni crtani filmovi ocjenjuju kao nešto što ne odgovara stvarnosti i da se ne uzimaju ozbiljno.

 Ali time ne želi crtiće preduhitreno prikazati bezazlenima; i naglašava da se u crtiću Beavis and Butt-head kao identifikacijski objekti nude dva maloljetna crtana lika koji pokazuju izrazito asocijalno, kriminalno i nasilno ponašanje.

Browne i Hamilton - Giachrifst(2005 ) objavljuju  kako slike nasilja na televiziji ili video igrama izuzetno uznemiruju djecu i adolescente te povećavaju opasnost od agresivnog ponašanja navodeći kako prizori nasilja neprimjereni dobi više utječu na mušku djecu.  

Istraživanje provedeno na 5.000 učenika od četvrtog do osmog razreda u 12 hrvatskih gradova pokazalo je zastrašujuće podatke - čak svaki četvrti učenik žrtva je nasilja koje na njemu provodi njegov vršnjak, a svaki šesti provodi nasilje nad drugim djetetom.
Među žrtvama jednak je broj dječaka i djevojčica, no dječaci su ipak češći nasilnici. Žrtve takvog nasilja, osim što ih gotovo svakodnevno njihovi vršnjaci zlostavljaju psihički ili fizički, nemaju kontakta sa svojim školskim kolegama - nitko od njih neće se družiti s njima, u školi im se rugaju, a često im kradu stvari ili ih tuku. Takva su djeca automatski povučena, odbijaju ići u školu, pronalaze izgovore i imaju nisku razinu samopouzdanja.
Ukoliko se problem i pojavi, a nastavnici uglavnom prepoznaju samo fizičko nasilje, sa problematičnim se učenicima, kao i njihovim roditeljima, obavljaju obavjesni razgovori, a ukoliko se zlostavljanje ponavlja, učenik biva prebačen u drugu školu, pa čak i u odgojno-obrazovnu ustanovu.

Istraživanja provedena 1990, ukazuju na porast nasilja kod mladih i njihovo prethodno učešće u nasilnim akcijama,  Bjørnebekk, (1999).

U Americi su provedena istraživanja o tome koliko televizijska publika u određenom vremenskom razdoblju može vidjeti nasilja. Rezultati su pokazali visoke brojke: od 455 glavnih protagonista s TV programa 50% njih je završavalo u činu nasilja, 10% je ubijeno, a 5% ih je izvršilo samoubojstvo, American Academy of Pediatrics, (1999) .

Odgojitelji, roditelji i učitelji sve više naglašavaju da su djeca hiperaktivna, agresivna, nervozna, prenapeta, imaju slabost pažnje, nemirna, loše spavaju... Ako na vrijeme ne poduzmemo mjere, njihova se napetost može reflektirati i somatski: bolovi u trbuhu, probavne smetnje, glavobolje, alergije, tikovi očiju, griženje noktiju i sl.

Djeca često ne zlostavljaju namjerno jedni druge, no da bi se zaštitili od povređivanja i odbacivanja podsvjesno pribjegavaju nizu ponašanja koja nažalost dovode da se druge osobe ignorira, odbacuje, zlostavlja, prosuđuje, kritizira, ismijava, itd.

Zdravo, duševno neopterećeno dijete je po svojoj prirodi opušteno. Pokazuje živo zanimanje za okolinu, u cjelosti se prepušta igri i bavi se "samim sobom". Danas djeci najviše nedostaje tišina i smirenost. Udubljivanje u igru, doživljavanje putem svih osjetila, zaneseno bavljenje samo jednom stvari odjedanput - svega toga mnoga djeca ne poznaju.

Stanje napetosti, doživljaj neuspjeha ili neugode mogu biti uzroci otvorene ili prikrivene agresije u formi verbalnog, tjelesnog ili psihofantazijskog nasilja.
Nasilje ne mora biti usmjereno na druge (premda je to najčešći slučaj) nego i na sebe.

Cilj istraživanja

U skladu s naznačenom problematikom definiran je i cilj istraživanja a obuhvaćao je:

Proučavanje utjecaja različitih žanrova crtanih filmova na frekventnost identifikacijskih likove i njihovu imitaciju kod predškolske djece.

Ispitanici

Uzorak ispitanika  činilo je  113 djece starosne dobi od 3,5 - 6,5 godina i to 46 djece iz vrtića "Trešnjica" iz Kaštel Lukšića, 24 djece iz vrtića "Mali Isus" iz Kaštel Kambelovca, te 43 djece iz vrtića "Tamaris" iz Kaštel Gomilice u sveukupno 113 u starosnoj dobi od 3,5 - 6,5 godina.

Metoda Rada

• Djeca su prvo trebala pogledati crtić gdje su "dobri" junaci često nagrađeni za nasilje a «loši» junaci često odgovaraju za svoje nasilje. (Digemon, Conan, yu-gi-oh).
• Nakon toga trebali su pogledati crtić gdje dobri junaci bivaju nagrađena za požrtvovnost, nesebičnost, ljubav, tj., gdje se veliča dobro, a "loši " junaci bivaju kažnjeni zbog nasilja, laži, prevare (Šegrt Hlapić)
• Identificirati, nacrtati i imitirati najdraži lik u crtiću.

Rezultati i Rasprava

Kad se radi o djeci, ona uče oponašati svako ponuđeno ponašanje, pa tako i nasilničko putem medija, Mikić  (2002).

Pozitivni likovi koji bivaju nagrađeni za svoje nasilničko ponašanje uvijek su napeti, u grču, neuravnoteženi, neprestano u žurbi, prezaposleni akcijama spašavanja, imaju nenormalnu želju za putovanjem, nemirni su, životni plan je im uvijek u nekoj opasnosti, prisutan je strah. Strah ima za cilj pripremiti glavnog junaka za bijeg, ili napad u cilju očuvanja vlastite egzistencije ili egzistencije cijele planete. Njihov stav mimika, vanjština, počev od odjeće do frizure obavještava nas o njihovu unutarnjem stanju pretjerane suzdržanosti, hladnoće, strogosti, discipline, netolerantnosti, drskosti, bezosjećajnosti, bijesa, nemira, straha.

Granica između stvarnog i izmišljenog nije pouzdana, a dijete koje odrasta zagledano satima u neki ekran nije sigurno u koju od te dvije stvarnosti više vjeruje. Problem je utoliko složeniji što izmišljeno i stvarno, saznaju istim čulima i pokreću iste ili srodne psihološke procese u njihovim glavama.

Situacije u kojima se nalaze glavni likovi su pune nemira, agresije, magije nasilja popraćene sa zvučnim i svjetlosnim efektima koji su vrlo intezivni tako da onemogućuju jasno razumjevanje  samog dijaloga njihovih omiljenih junaka. Te je potrebno stalno podešavanje inteziteta zvuka, to izaziva buku u prostoru, što kod djece stvara još veću napetost i neminovno dovodi do sukoba sa starijim ukućanima koji nisu u stanju podnositi te silne decibele.

 Riječnik je također obogaćen porukama nasilja koje su kratke, efektne, djelotvorne i etički vrlo upitne.Tako npr .crtić " Kapetan Planet" završava rečenicom "Zbog prenapućenost planeta imajte što manje djece" porukom koja bi se trebala reflektirati na planiranje njehove buduće obitelji.

Svi ti modeli ponašanja djeci se prezentiraju u fazi kad je process identifikacije i imitacije najaktivniji, a to ima za posljedicu usvajanja nemira, nasilja i agresije, kojima se djeca koriste kao vitalnim porivima putem kojih izražavaju svoje potrebe za  razvojem vlastite ličnosti, za biti voljen, prihvaćen, zaštićen, siguran.

Nasilnost je signal koji upozorava odrasle da je ugroženo oblikovanje te jedinstvene skice osobnosti, na koju djeluje tehnika, mediji, blagostanje kao trend vremena u kojem živi.

Model agresivnoog rješavanja konfliktnih situacija koje demonstriraju filmski i televizijski junaci pretvara se u scenario kojim se priziva u pomoć u srodnoj konfliktnoj situaciji. Mladi ovisnici o televiziji smatraju opravdanim korištenje magije i nasilja u  rješavanje svojih problema.

Identifikacija s likovima u Digimonu, Conanu i Yu-gi-oh

Grafikon 1.

Najčešći likovi s kojima su se poistovjećivali (Grafikon 1) je "Yu-gi-oh" - majstor karata, te "Mračni čarobnjak" to je jedna od karata s kojom se postiže magijska moć i obično rješava problem. Putem crtića se dijete dovodi u prostor egzistencijalne napetosti, gdje se uz glazbene, svjetlosne i slikovne podražaje te simbolizaciju tijela stvara nova konstelacija iskustva  magije, a mimično-gestualna izražavanja likova kao primarne oblik komunikacije uvode djecu u sferu afektivno -  kognitivnog života i omogućuju djeci intuitivno poniranje u duhovni svijet čarobnjaštva.

U Conanu se najveći dio odlučuje za pozitivnog nasilnog glavnog junaka, oko 18 % je odabralo negativne nasilne likove (Zmiju), koji su izuzetno negativni, ali moćni, jedno vrijeme jako dobro mogu kontrolirati sa situacijom, bez obzira što djeca već unaprijed znaju da njihovi junaci neće uspijeti zadržati moć i kontrolu nad situacijom, oni se ipak žele identificirati s djelićem njihove moći i kontrole. Oni im imponiraju, nastoje imitirati sve, njihov izgled, ponašanje, riječnik, mimiku, a u komunikaciji su vrlo glasni, u igri vrlo nasilni, agresivni, imitiraju napadačke i obrambene borilačke vještine.

Identifikacija s likovima u Šegrtu Hlapiću

Grafikon 2.

Prema grafikonu 2 vidljivo je da se  73% djece identificiralo sa negativnim likom "Crnim Štakorom", jer on je jak snažan, ima moć i kontrolu, ima osobine vođe. Međutim, "Crni Štakor" biva kažnjen za svoje ponašanje, ali izgleda da to djeci previše ne smeta. To je ono što najviše zabrinjava.

Nadalje, sa "Šegrtom Hlapićem se identificira svega 9% djece, i sa Gitom 18%, s njom su se uglavnom identificirale djevojčice. Njih dvoje su pozitivni likovi, niska su  rasta, u poziciji onog koji mora trpjeti nepravdu, biti poslušan. Djeci kojima je prije bio ponuđen crtić sa puno akcije, raznih efektnih situacija, crtić koji podiže razinu adrenalina sad neodgovara crtić tipa "Šegrta Hlapića" gdje većina likova je nježna, dobra, razumna, s blagim nastupom, koja je spremna trpjeti biti poslušna.

Djeca prepoznaju konačnu poruku crtića i bit će na njegovoj strani, ali u igri žele imitirati jake, vođe, bez obzira što su oni negativni, žele pobjedu odmah i sada, hiperaktivna su i ne mogu dočekati da dobro pobjedi.

Dok negativno ponašanje može  biti izraz zdrave strukture njegove ličnosti koje se javlja u obliku zdravog otpora protiv pogrešnih postupaka, nedosljednosti i nametljivosti bilo roditelja bilo odgajatelja, bilo medija, njegova vitalnost i prirođena otpornost znak je da se dijete brani od negativnih utjecaja.

Temperamentna djeca se obično proglašavaju "teško odgojiva", i "nemoguća" i ona mogu postati takva ukoliko njihova okolina dopusti da razvoj njihove ličnosti ode stranputicom.

U procjenjivanju dječjeg ponašanja ne treba , uzimati u obzir vanjsko ispoljavanje, već prije svega valja potražiti njegovu motivaciju.

Djeca su podložna utjecaju trenda, tj., masovnog razmišljanja,  jer su tako bolje prihvaćena od okoline.

Jung kaže pristup kolektivnoj psihi znači obnavljanje života osobe, te osoba želi zadržati to obnavljanje bez obzira je li je to ugodni ili neugodni doživljaj, zbog povećanja osjećaja življenja, porast njegovg saznanja i zbog preobražaja života osobe, Jung, K G (1971).

Zaključak

Televizija danas može proizvesti emocionalnu nesigurnost. Ona je tek na trećem mjestu kao simbolički model agresije koji se nude u masovnim medijima po nekima ima slabe učinke, ali većina stručnjaka se slaže da kod problematičnih skupina može pokazati snažno djelovanje. 

Najbolji mehanizam sprečavanja takvog vida agresije je sublimacija tj.pretvaranje, odnosno transformacija agresivne energije u društveno korisnu i prihvatljivu. Potrebno je razviti strategije uspješne intervencije.

Svi mediji bi trebali zajedno sa stručnjacima  podizati javnu svijest, poticati intrevencje i aktivnosti u oblasti promocije i zaštite mentalnog zdravlja, edukacija i psiholoških servisa, tretmana kroz igru, uključivši roditelje i starije članove obitelji u aktivnosti sa djecom. Mediji bi trebali maksimalno podržavati sve aktivnosti u tom pravcu, emitirati spotove i poruke, organizirati okrugle stolove i javne tribine, promovirati i ukazivati na nasilje putem medija.

Ne možemo se ne osvrnuti na film "Pasija" kojeg su kritičari ocijenili kao film koji nije preoručljiv djeci jer je pun nasilja, a mediji su to neprestano propagirali u najeminentnijim terminima, dok se istovremeno  puštaju crtići koji su puni nasilja i agresije uz veličanje demonske sile, magiju, zlo, a na play-station najpopularnija je igrica nosi naziv "Devil, i nitko na njih ne reagira.Utjecaj nasilja se ne zaustavlja samo na medijima nego se komercijalizira u obliku igračaka koji se nalaze u prehrambenim proizvodima i dospijevaju na police dućana.

Murray, K.A., Grossman, D., & Kentridge, R.W., (2000), dugo su proučavale tu tematiku i upozorile da na nasilničko ponašanje ne utječu krvave scene nego negativni modeli identifikacije.

Stoga  mediji uvijek trebaju imenovati nasilje, ukoliko se ima

pouzdana ocjena stručnjaka da ono propagira upravo to.

Tišina štiti izvršioca. Svaku izjavu koja opravdava nasilje treba argumentirano pobiti, u suprotnom mediji sudjeluju u stvaranju javnih mijenja koje toleriraju nasilje i smatra

ga nevažnim.

Literatura

1. American Academy of Pediatrics, Committee on Public Education (1999) Policy statement: media education.' Pediatrics, vol.104 no.2, Aug 1999, p.341-343.

2. Bjørnebekk R (1999): Gjenger, ran og vold - nittitallets kriminalitetstreenighet? Gangs, robbery, and violence - the criminal trinity of the 90's?]. Sosiologi II, Pensumhefte PHS, Oslo

3. Browne K. D.; Hamilton- Giachrifst C.,The influence of violent media on chlindren and adolescents:a public- health aproach The Lancet vol. 365, feb.2005  p. 702-710

4. Grossman, D., "Aggression and Violence," in Oxford Companion to American Military History, Oxford Press, 2000.

5. Murray, K.A., Grossman, D., & Kentridge, R.W., "Behavioral Psychology," in Encyclopedia of Violence, Peace and Conflict, Academic Press, 2000.

6. Jung, K  G (1971), „Psihologishe typen" Walter- Verlag Ag, Olten, 1971

7. Lovrečević Pavlović, V  " Kako zaštititi djecu od utjecaja preagresivnih crtanih filmova" Digimoni nisu krivi za sve http://www.glas-slavonije.hr/

8. Mikić, (2002), " Medija I dječija svakidašnjica" Zapisi Bilten hrvatskog filmskog saveza" issn 1331-8128, 2002 HFS http://www.hfs.hr

9. Smith S L & Donnerstein E (1998): "Media Violence", in Geen Russel G & Donnerstein E (eds.): Human Aggression. New York, Academic Press, pp. 167-202

10. Sutović, A (1994): "Utjecaj medija na razvoj djeteta", ABC Zabavnik Sarajevo: Fabulas  ABC Vol. 1, 1994.    http://www.vesta.ba/

11. Van Der Voort, T (1982): "Researche on the media effects of media violence", De invloed van televisiegeweld, 212 pagina's ƒ 39,50 (ISBN 90 265 1076 4)

Naputak za navođenje:

Karačić S., Not T. Medijsko nasilje kod predškolske djece. Sestrinski edukacijski magazin 2005:2(2)