Stručni rad

Sažetak

Liječnici i drugi zdravstveni djelatnici zanimanja su čije predstavnike tradicionalno prati povjerenje. Pogled na te profesije, danas, kada je riječ o povjerenju, otkriva dva stajališta. Prvo se temelji na tome da se u prirodi tih zanimanja povjerenje samo po sebi podrazumijeva. Drugo stajalište naglašava povjerenje kao odnos u kojem dolaze do izražaja postupci medicinskih i zdravstvenih djelatnika prema pacijentima. I to u realizaciji konkretnih zadaća vezanih uz saznanja i tretiranje podataka i informacija privatne naravi. Poštivanje privatnosti nameće se, tako, kao uvjet za uspostavljanje i razvijanje povjerenja.

U prvom dijelu rada istražuje se privatnost kao vrijednost, moralni zahtjev i zakonsko pravo, ističu se sadržaji i oblici privatnosti te insistira na razlikovanju privatnosti i povjerenja. Središnji dio rada obuhvaća zdravstvenu tajnu kao bioetički sadržaj u kojem se testira privatnost i povjerenje. U završnom dijelu rada analiziraju se objektivni razlozi i subjektivni motivi koji utječu na razotkrivanje podataka privatne naravi, izlaganje pacijenata pogledima i sudovima javnosti, te na gubitak povjerenja u medicinu i njene djelatnike.

Abstract

Trust traditionally accompanies the profession of medical doctors as well as the other health-care professions. Today when trust is at issue, a closer look upon these professions reveals two standpoints. The first is founded upon the idea that trust is self-understood in the nature of these professions. The second standpoint emphasises trust as a relation in which the conduct of medical and health-care workers towards the patient becomes prominent, particularly in the realisation of concrete actions regarding the acquisition and treatment of information of private nature. Hence, respect for privacy is imposed as the condition of establishing and developing trust.

The first section of this paper examines privacy as a value, moral requirement and legal right, emphasises the contents and forms of privacy, and insists upon differentiating between privacy and trust. The central section of the paper focuses upon medical secrecy as a bioethical content in which privacy and trust are tested. The closing section of the paper analyses the objective reasons and subjective motives which influence the disclosure of information of private nature, the exposure of patients to the eyes and judgement of the public, and the loss of trust in medicine and its workers.

Privatnost i povjerenje - sinonimi?

Često smo u prilici čuti kako su neki podaci privatni, neki povjerljivi, a neki i privatni i povjerljivi. Isto tako, u svakodnevnom govoru suočavamo se s poistovjećivanjem privatnosti i povjerljivosti. Uporište za upotrebu oba pojma u značenju sinonima imaju u tome što isključuju bilo koji oblik javnosti. Od važnosti je istaknuti razlike među tim pojmovima zbog toga što one upućuju na uspostavljanje odnosa medicinskih i zdravstvenih djelatnika prema pacijentima, na načine pristupanja i komunikacije u tom odnosu, zatim na važnost čuvanja privatnosti kao uvjeta čuvanja profesionalne tajne u medicini i zdravstvu, te, u konačnici, na izbjegavanje grešaka koje se mogu javiti upravo zbog nepoznavanja oba pojma.

Privatnost (lat. privatus, koji pripada jednoj osobi, osobni) upućuje na pojedinačne karakteristike - ljudske osobine kao što su privatnost misli, osjećaja, informacije identifikacijske naravi, zatim na nutrinu ljudskog doživljavanja te na sve ono što neka osoba želi u sebi zadržati kao skriveno - izvan dosega javnosti. Zato se sve ono što pripada jednoj osobi, u smislu osobnog i vlastitog u njoj skrivenog može definirati kao privatno. Istraživanjem pojmu, sadržaja i oblika privatnosti sustavno se bavi Allen Anita. Bioetici doprinosi slijedećim saznanjima:

- privatnost ima vrlo važnu ulogu u životu svakog čovjeka, stoga zahtijeva stalnu procjenu uvažavanja kod predstavnika profesija kojima ljudi povjeravaju svoju privatnost. Allan ističe važnost čuvanja privatnosti kod medicinsko-zdravstvenih djelatnika, policajaca i odvjetnika

- privatnost u sebi sadrži tri značenja koja sebe međusobno dopunjuju. To su: fizička privatnost, informativna privatnost i privatnost odlučivanja. Sva tri značenja imaju podjednaku ulogu u zdravstvenoj službi i zdravstvenoj skrbi

- upotreba riječi privatnost nosi u sebi isključenje javnosti i poštivanje ljudske intimnosti. Fizička privatnost predstavlja potrebu čovjeka da bude zaštićen, privatan, on i njegovo tijelo od pogleda svih onih kojima on nije dopustio da ga gledaju. Skrivena snimanja, telefonska prisluškivanja, različiti oblici "hvatanja" susreta s drugim ljudima, praćenja s namjerom da se o nekoj osobi saznaju detalji iz života koji bi se mogli koristiti za pokazivanje i dokazivanje onoga što se želi pokazati i dokazati - samo su neki oblici kršenja fizičke privatnosti izvan medicinsko-zdravstvene djelatnosti. Izlaganje osobe javnosti, primjerice u slučajevima pratnje pacijenata s odjela na odjel bez prikladne odjeće, razgovor o bolesti i stanju tijela pred trećom osobom ili razgovor o pacijentu i stanju njegova tijela vođen na način da se pacijent može prepoznati, obavljanje pregleda s pacijentom bez zaštitnog paravana, dodiri tijela bez objašnjenja zašto su potrebni, uzimanje krvi ili neke druge izlučevine s ciljem testiranja neke bolesti i uključivanje pacijenta u istraživanje bez njegove suglasnosti - početni su oblici nebrige i neuvažavanja fizičke privatnosti pacijenata. Prepuštajući svoje tijelo liječnicima, medicinskim sestrama, radiolozima, laborantima, fizioterapeutima i drugim zdravstvenim djelatnicima pacijent prepušta sebe u cjelini, svoju kompletnu osobnost. Trebala bi to biti početna misao s kojom bi zdravstveni djelatnici započinjali kontakt s pacijentima

- informativna privatnost svoje sinonime ima u tajnosti i anonimnosti. Može se reći ljudskoj potrebi za skrivanje podataka čije bi odavanje upućivalo na otkrivanje osobe koja se iza tih podataka "krije". To je privatnost o kojoj trebaju brinuti policajci u slučajevima zaštite podataka koji se vode u različitim evidencijama, bankarski službenici radi zaštite podataka o novčanoj sposobnosti svojih klijenata, kreditiranju i drugim bankarskim uslugama. Smještena u područje medicine informativna privatnost se tradicionalno veže uz podatke koje liječnik ili neki drugi zdravstveni djelatnik sazna ili "otkrije" u kontaktu s pacijentom. Uz to, danas, ona obuhvaća svaki podatak i informaciju o pacijentu u medicinskom tretmanu, dijagnostičkom postupku i kliničkim istraživanjima čijim bi se odavanjem dovela u pitanje privatnost pacijenta. U tu skupinu podataka spadaju svi oni podaci koji se unose u "karton", druge oblike medicinske dokumentacije, kao i oni koji se koriste za prezentaciju slučajeva, objašnjenje tijeka i posljedica bolesti u nastavi, stručnim i znanstvenim skupovima te javnosti. Iznošenje bilo koje informacije o pacijentovu stanju potpomognuto audio i vizualnim sredstvima zahtijeva zaštitu svakog podatka s kojim bi se mogla prepoznati osoba čiji se slučaj prezentira.

- privatnost odlučivanja proizlazi iz navedenih oblika privatnosti. Razumijeva se kao slobodan odabir u svezi s osobnim i intimnim konstitutivnim dijelovima svakog privatnog života osobe. To je privatnost koja upućuje na slobodu osobe da odluči u skladu s njezinim vlastitim shvaćanjem sebe, oslobođene od bilo kojeg oblika prisile ili utjecaja "sa strane". U zdravstvenoj skrbi izražava se kao dopuštenje pacijentu da slobodno odluči o prihvaćanju ili neprihvaćanju medicinskog tretmana, intervencije, postupaka, te sudjelovanju u istraživanju. Radi lakšeg prepoznavanja tog oblika privatnosti Allen upozorava zdravstvene djelatnike na nužnost poštivanja prava izbora i prava odlučivanja[1]. Privatnost odlučivanja uvedena je u raspravu povodom pravne regulacije pitanja pobačaja, odnosa prema terminalnim bolesnicima, bolesnicima u trajnom vegetativnom stanju, zatim, problema surogat majčinstva, prokreativnih tehnika, upotrebe kontracepcije, malodobničkih trudnoća, eksperimentalne upotrebe lijekova, posebice onih psihotoničnih, prodaje organa i tkiva za transplantaciju. Izvan medicine rasprave o privatnosti potaknute su od strane homoseksualnih parova isticanjem njihovih prava na seksualnu orijentaciju i sklapanje istospolnih brakova, zatim je obuhvatila problem gladovanja, prostitucije i pornografije[2] .

Različita upotreba pojma privatnost

Privatnost se upotrebljava u značenju vrijednosti, moralnog zahtjeva, te zakonskog prava. Svako od istaknutog značenja uspostavlja određen odnos među ljudima o čemu trebaju brinuti predstavnici profesija od čijeg profesionalnog odnosa ovisi uspješnost i razina zadovoljavanja određenih potreba ili ostvarenje određenih usluga. Tako će u jednom smjeru ići odluka ukoliko se na privatnost gleda kao na slobodu i autonomnost osobe, a u drugom ako se privatnost shvaća samo kao zaštita podataka. U prvom slučaju odluka se shvaća kao osobna, dakle, privatna odluka utemeljena na mogućnosti osobnog samoodređenja, dok bi se u drugom slučaju radilo o obvezi zaštite identifikacijskih podataka čijim se iznošenjem otkriva osoba koja iza njih stoji.

Pojave koje u sebi nose rizik i opasnosti po život i zdravlje ljudi, poput, prenošenja zaraznih bolesti, prijetnji i nasilnog djelovanja, zahtijevaju preciznije određenje, značenje i upotrebu pojma privatnosti. I dok se u pogledu fizičke i informativne privatnosti može govoriti o postignutoj suglasnosti u tumačenju značenja, poteškoću u određivanju privatnosti stvara privatnost odlučivanja. Oko njenog značenja i upotrebe sučelila su se dva stajališta. Prvom pripadaju teoretičari koji smatraju da je ne treba niti spominjati budući da njena različita shvaćanja zbunjuju i dodatno kompliciraju ionako složenu problematiku privatnosti. K tome, ona je prema njihovim tvrdnjama sastavnim dijelom slobode misli i autonomnosti pacijenta, pa je ne treba posebno naglašavati. Suprotstavljeno stajalište polazi od toga da se niti jedno od etičkih načela ne može primjenjivati u praksi ukoliko se ne govori o privatnosti odlučivanja budući da je to onaj dio osobnosti pomoću kojeg se mogu saznati i iskazivati ostala dva značenja privatnosti.

Na shvaćanje pojmova privatno i javno te, u posljedici, na njihovu pravnu i društvenu regulaciju značajan utjecaj imala su različita povijesno-teorijska tumačenja oba pojma. Privatnost su starogrčki mislitelji smještali u granice obiteljskih veza izvan kojih je sve drugo pripadalo javnom. Starorimsko određenje javnog odnosilo se na zajedničko, a privatno je obuhvaćalo individualno i obiteljsko. Tek su zalaganja Johna Locka, Thomasa Jeffersona i posebice Johna Stuarta Milla[3] pridonijela jasnijem razlikovanju privatnog i javnog. Insistiranjem na pravu svakog čovjeka na osobno samosagledavanje privatnost je uzdignuta na razinu osobnog prava i prava na uvažavanje drugih u različitim situacijama, počevši od intimnosti, vjerskih uvjerenja, preko nacionalnih opredjeljenja do političko-ideoloških usmjerenja[4]. Punu težinu i zamah za ostvarivanje to pravo dobilo je otkrivanjem slučajeva zlouporabe čovjeka i njegove osobnosti u medicinskom tretmanu i biomedicinskim istraživanjima.

Bioetičko problematiziranje privatnosti obuhvatilo je medicinske, ali i druge profesije čija je djelatnost vezana uz čovjeka i njegov intiman svijet te poštivanje i uvažavanje ljudske privatnosti u profesionalnom odnosu. Psihološke upute o granicama podnošljivosti i komunikacijskom odnosu prema ljudskoj nutrini, filozofska stajališta o etičkoj utemeljenosti ljudske osobnosti i privatnosti, teološka upozorenja o poštivanju vrijednosnih određenja, pravne opomene u pravcu obvezatnosti prihvaćanja privatnosti kao prava i dužnosti te sankcioniranja nepoštivanja tog prava, pedagoška gledišta o potrebi uvođenja privatnosti u nastavni sadržaj i obrazovanje u kojem će se isticati privatnost svakog sudionika tog procesa, te politološko buđenje javnog mnijenja u pravcu određivanja društvenih modela ostvarivanja privatnosti - sastavni su dio bioetičkog poimanja osobnosti, osobnog identiteta i privatnosti.

Pravna dimenzija privatnosti

Najšire pravno određenje privatnosti nalazimo u Općoj deklaraciji o pravima čovjeka[5]. U članku 12. tog dokumenta piše: Nitko ne smije biti izložen proizvoljnom miješanju u privatni život, obitelj, stan ili dopisivanje, niti napadima na čast i ugled. Svatko ima pravo na zaštitu zakona protiv ovakvog miješanja ili napada. Prema preporuci Ujedinjenih naroda veliki broj zemalja pravo na privatni život definirao je ustavno-pravnom kategorijom.

Ustavom Republike Hrvatske privatnost je smještena u područje zaštite ljudskih prava i temeljnih sloboda. Tamo se određuje:

- Svakom se jamči štovanje i pravna zaštita njegovog osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti[6]

- Sloboda i tajnost dopisivanje i svih drugih oblika općenja zajamčena je i nepovrediva[7]

- Svakom se jamči sigurnost i tajnost osobnih podataka. Bez privole ispitanika osobni se podaci mogu prikupljati, obrađivati i koristiti samo uz uvjete određene zakonom. Zakonom se određuje zaštita podataka te nadzor nad djelovanjem informatičkih sustava u državi. Zabranjena je upotreba osobnih podataka suprotna utvrđenoj svrsi njihovih prikupljanja[8].

Temeljem tih odrednica u Kaznenom zakonu Republike Hrvatske predviđene su kaznene mjere za odavanje slijedećih pojavnih oblika privatnosti[9] :

- otkrivanje tajnosti pisama i drugih pošiljaka

- neovlašteno prisluškivanje i snimanje - filmski, televizijski, videokamerom ili fotoaparatom

- neovlašteno snimanje razgovora

- nedozvoljena uporaba osobnih podataka. Pod tim zakon određuje: Tko bez privole građana protivno uvjetima određenim u zakonu prikuplja, obrađuje ili koristi njihove osobne podatke ili te podatke koristi suprotno zakonom dozvoljenoj svrsi njihova prikupljanja kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora[10];

- iznošenje osobnih ili obiteljskih prilika. Tako za sve one koji iznose ili pronose nešto iz osobnog ili obiteljskog života drugoga što može škoditi njegovoj časti ili ugledu - prema zakonu slijedi novčana kazna ili kazna zatvora do jedne godine. Ukoliko se to učini putem tiska, radija, televizije, pred više osoba, na javnom skupu ili na drugi način zbog čega je iznošenje osobnih ili obiteljskih prilika postalo pristupačno većem broju osoba - određuje se kazna zatvora od šest mjeseci do jedne godine[11].

Nova tehnologija prikupljanja podataka otvara mogućnost za nove vrste kaznenih djela usmjerenih na otkrivanje privatnosti. Zbog toga se u članku 223. Kaznenog zakona navodi: tko ošteti, izmjeni, izbriše ili uništi ili učini neupotrebljivim tuđe automatski obrađene podatke ili računalne programe kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do jedne godine.

Etička standardizacija privatnosti u medicini i zdravstvu

Analiza etičkih dokumenata upućuje na to da se u Europskoj deklaraciji o unapređenju prava pacijenata daje najšire određenje privatnosti te da je u tom dokumentu izvršena etička standardizacija privatnosti. Pokazuju to slijedeći navodi:

1. Sve obavijesti o pacijentovu zdravstvenu stanju, uvjetima liječenja, dijagnozama, prognozi i liječenju, te sve ostale osobne informacije moraju ostati povjerljive čak i poslije smrti pacijenta

2. Povjerljive informacije mogu se obznaniti samo uz izričit pristanak pacijenta, ili ako je to izričito u skladu sa zakonom. Pristanak se može pretpostaviti kada se informacije otkrivaju drugim zdravstvenim djelatnicima uključenim u pacijentovo liječenje

3. Svi podaci koji se odnose na pacijenta moraju biti zaštićeni. Zaštita podataka mora biti primjerena načinu njihova pohranjivanja. Svi uzorci, na osnovu kojih se može doći do podataka za identifikaciju, također moraju biti zaštićeni

4. Pacijenti imaju pravo pristupa svojoj medicinskoj dokumentaciji, tehničkim zapisima i svim drugim podacima i zapisima koji se odnose na njihovu dijagnozu, liječenje i njegu, te imaju pravo na primjerak svog dosjea i zapisa ili njihovih dijelova. Pristup podacima ne odnosi se na podatke o trećim osobama

5. Pacijenti imaju pravo tražiti ispravak, dovršenje, poništenje i ažuriranje osobnih i medicinskih podataka koji se odnose na njih, a nisu točni, dovršeni, jasni i ažurni ili nisu bitni za dijagnozu, liječenje i skrb

6. Ne smije se uplitati u pacijentov privatni ili obiteljski život, osim i samo ako se to, uz pacijentov pristanak, može opravdati nužnošću za pacijentovu dijagnozu, liječenje i skrb

7. Medicinski zahvati mogu se obavljati samo uz dužno poštovanje pacijentove privatnosti. To znači da se takav zahvat može obaviti u prisutnosti samo onih osoba koje su nužne za obavljanje zahvata, osim ako pacijent pristane ili zatraži drugačije.

8. Pacijent primljen u zdravstvenu ustanovu ima pravo očekivati smještaj koji osigurava privatnost, osobito dok mu zdravstveni djelatnici pružaju usluge osobne njege ili obavljaju ispitivanja i liječenje[12].

Znanje o navedenom koristi medicinskim i zdravstvenim djelatnicima jer ih jasno upozorava na to što sve treba poštivati kao privatnost pacijenta, te na razloge odavanja privatnosti. Isto tako pomaže im sagledati uvjete pod kojima pacijenti mogu dopuniti podatke i obavijesti, te način na koji oni mogu postići odnos povjerenja s pacijentima. Uz to potrebno im je skrenuti pozornost na deontološko i utilitarističko sagledavanje privatnosti, kao i na posjedovanje vrline kojom se svjedoči pristup privatnosti. Podsjećamo, deontološko promatranje zahtijeva da se privatnost odredi i uvede kao obvezatna etička dužnost medicinskih i zdravstvenih djelatnika, te da kao takva postane etička norma u njihovim kodeksima. Utilitarizam određuje sagledavanje posljedica u smislu učinjene štete i koristi prema pacijentima temeljem očekivanih, poduzetih ili nepoduzetih radnji. Gledano tako on sagledava posljedice učinjenih radnji koje određuju propisane dužnosti. U praktičnom smislu deontološko stajalište sprečava odavanje privatnosti, dok utilitarističko sagledavanje posljedica koje se javljaju ukoliko dođe do zatajivanja nekih podataka može naložiti odavanje privatnosti. Kao korektiv jednom i drugom teorijskom stajalištu, može pomoći određenje teorije vrline koje polazi od toga da bi svaki medicinski profesionalac, obavljajući svoj posao, u funkciji napretka svoje profesije, trebao njegovati odnos prema osobnosti i zaštiti privatnosti svakog pacijenta s kojim je u kontaktu.

Tajna i vrste tajni

Moglo bi se reći da postoji onoliko određenja tajni koliko tajni ima. Svako od njih, zbog važnosti koje im ljudi pridaju, ima posebno značenje, a njegovo otkrivanje posebnu težinu. Najviše stoga što otkrivanje tajne razgolićava čovjekovu nutrinu ili onaj dio njegove osobnosti koji on u sebi duboko skriva, a ako je želi obznaniti čini to s osobama kojima vjeruje da ih neće dalje proslijediti. Kontakti sa službama i profesijama nastalih radi zadovoljavanja egzistencijalnih potreba ljudi u velikom broju slučajeva dovode čovjeka u situaciju nužnog odavanja tajnih dijelova osobnosti. Doveden u položaj u kojem ga životna potreba prisiljava odavati vlastitu nutrinu čovjek osjeća potrebu i očekuje da bude zaštićeno ono što je prisiljen o sebi odati. Koliko će se od očekivanoga ostvariti ovisi, na jednoj strani o spremnosti profesionalca da znanje o privatnosti i tajnosti uvaži i primjeni u profesionalnim kontaktima te da u njima gradi odnos poštovanja prema čovjeku i njegovoj osobnosti. Na drugoj strani, uvjetovano je to odnosom profesija i institucija prema onome što su neovlašteno otkrili njihovi predstavnici.

Ako tajnu prihvaćamo kao sve ono što je vezano uz čovjeka, njegov unutarnji svijet i sve ono što čovjek ne želi da se bez njegova dopuštenja o njemu zna onda tajna u sebi nosi poruku nužne zaštite njenog neovlaštenog otkrivanja. Prirodom posla ta zadaća pripada pravu i sudskoj praksi.

Odrednice Kaznenog zakona Republike Hrvatske o osobnoj, profesionalnoj i službenoj tajnu te ispravama koje imaju značenje tajne odnose se i na medicinske i zdravstvene djelatnike. Njihovo poznavanje i uvažavanje ima dvostruku važnost. Prvo, u praktičnu svakodnevnicu medicinski i zdravstveni djelatnici unose zakonom određenu zaštitu privatnosti i tajnosti, i drugo, pacijenti znajući da im je kontakt s njima i zakonom zaštićen spremno i hrabrije govore o svojoj nutrini. Slijedeći navodi govore u prilog toj tvrdnji:

- Službenu tajnu čine podaci koje upravna tijela službi svojim pravnim aktima ili zakonom proglase službenom tajnom. Odavanje službene tajne regulira članak 351., riječima : tko neovlašteno drugom priopći, preda ili na drugi način učini pristupačnim podatke koji su službena tajna ili pribavi takve podatke s ciljem da ih preda nepozvanoj osobi kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca do tri godine;

- U poslovnu tajnu spadaju podaci koji se kao poslovna tajna određuju zakonom, ili drugim pravnim propisom vezani uz proizvodnju, rezultate istraživačkog ili konstrukcijskog rada te druge dijelove rada i stvaranja čijem otkrivanjem neovlaštenoj osobi mogu nastupiti štetne posljedice za instituciju ili ustanovu o kojoj se podaci odaju;

- Profesionalna tajna sadrži podatke koje o osobnom ili obiteljskom životu stranaka u obavljanju svoga zvanja i djelatnosti saznaju odvjetnici, branitelji, javni bilježnici, doktori medicine, doktori stomatologije, primalje ili drugi zdravstveni djelatnici, psiholozi, djelatnici skrbništva, vjerski ispovjednici te druge osobe u obavljanju svoga zvanja. Za neovlašteno otkrivanje profesionalne tajne zakon određuje: Odvjetnik, branitelj, javni bilježnik, doktor medicine, doktor stomatologije, primalja ili drugi zdravstveni djelatnik, psiholog, djelatnik skrbništva, vjerski ispovjednik ili druga osoba koja neovlašteno otkrije tajnu koju je saznala u obavljanju svoga zvanja kaznit će se novčanom kaznom do sto pedeset dnevnih dohodaka ili kaznom zatvora do šest mjeseci[13]. Pri tome nema kaznenog djela ako je otkrivanje tajne počinjeno u općem interesu ili interesu druge osobe koji je pretežniji od interesa čuvanja tajne;

- Osobnu tajnu čine podaci o osobi koji su zakonom utvrđeni kao osobna tajna;

- Isprava sa sadržajem tajnosti u smislu ovog Zakona je povjerljiva činjenica, podatak, pisani sastavak, predmet, usmeno priopćenje povjerljive naravi iznesen u radu tijela državne vlasti, državnim upravnih tijela i drugih pravnih osoba s javnim ovlastima te činjenica prikupljena prigodom registriranja osobnih podataka građana[14].

Humanističku komponentu tajni daju etičko-filozofska i teološka razmatranja. U njima nalazimo naravnu, obećajnu i ugovornu tajnu.[15]

Naravna tajna obuhvaća sve one informacije i podatke koji su po svojoj naravi tajni, te svaki pristup njima zahtijeva oprez, a spoznato o njima predstavlja moralnu obvezu šutnje o njima. Toj vrsti tajne pripadaju sve činjenice koje osobe priopćavaju jedna drugoj usmenim ili pismenim putem a naglasak da se radi o podacima čije bi razotkrivanje značilo povredu osobe, njezine intime i onog dijela identiteta koji osoba želi podijeliti s nekim ali i sačuvati od odavanja pred drugim osobama čini temeljnu obvezu čuvanja.

Obećajna tajna obvezuje danim obećanjem. Razotkrivanje podataka skupljenih "pod obećanjem" djelo je protiv časti, poštenja i iskrenosti.

Ugovorna tajna jamstvo neotkrivanja ima u potpisanom ugovoru kojim se osoba koja je saznala informacije i podatke privatne naravi obvezuje na šutnju. Toj vrsti tajni pripadaju profesionalna i službena tajna budući da se radi o tome da neke profesije i zanimanja zbog prirode posla koji obavljaju nužno trebaju uključiti poštivanje i neodavanje informacija do kojih su njihovi članovi došli obavljajući svoju djelatnost. Zbog toga svaka osoba koja traži stručnu pomoć ili treba zadovoljiti neku potrebu koja zahtijeva iznošenje činjenica privatne ili tajne naravi treba biti zaštićena od njihova odavanja snagom ugovora koji obvezuje predstavnike profesija kojima se obraća. Razotkrivanje te tajne u profesionalnom i etičkom smislu predstavlja težu povredu profesionalne obveze i pravno je sankcionirano kao kazneno djelo. Slijedom toga svi podaci koje su saznali liječnici i drugi medicinski i zdravstveni djelatnici u kontaktu s pacijentima imaju snagu i obvezatnost ugovorne tajne.

Sadržaj liječničke i zdravstvene tajne

Sadržaj liječničke tajne povijesno pratimo od Hipokratove zakletve do danas. Razvoj medicine i specijalizacija brojnih zanimanja u zdravstvu čiji su predstavnici dolazili i dolaze u kontakt s pacijentima, njihovom privatnošću i podacima tajne naravi zahtijevali su da se i njihovi predstavnici obvežu čuvanjem informacija, podataka i činjenica do kojih dolaze obavljajući svoju djelatnost. Ukoliko te profesije još uvijek nisu usvojile svoje etičke kodekse obvezu čuvanja povjerljivih podataka preuzimaju iz etičkog kodeksa liječnika, te iz odrednica dokumenata koje su na međunarodnoj razini donijele i usvojile udruge njihovih profesija. Uvid u sadržaj obveze čuvanja tajne u Hipokratovoj zakletvi i neke od međunarodnih i nacionalnih etičkih odrednica ima za svrhu pokazati što se sve smatralo tajnom te ukazati na proširenje etičke dimenzije čuvanja i poštivanja tajne prouzročene stalno rastućim etičkim problemima u medicini.

- U Hipokratovoj zakletvi piše : "Što pri svojem poslu budem saznao ili vidio, pa i inače, u saobraćaju s ljudima, koliko se ne bude smjelo javno znati, prešutjet ću i zadržat ću tajnu"[16] ;

- Ženevska liječnička prisega određuje: "Čuvat ću tajne onoga tko mi se povjeri"[17] ;

- Međunarodni kodeks liječničke etike nalaže : "Liječnik je dužan držati u tajnosti sve što zna o bolesniku, čak i nakon njegove smrti"[18];

- Kodeks medicinske etike i deontologije Hrvatskog liječničkog zbora, u dijelu pod nazivom Obveze prema bolesniku liječničku tajnu definira ovako : Svi podaci u svezi s bolešću i/ili stanjem bolesnika smatraju se liječničkom tajnom. Liječnik ju je obvezan čuvati i pred bolesnikovim bližnjima, ako to bolesnik izjavi, a i nakon njegove smrti, osim u slučaju kad bi čuvanjem liječničke tajne ugrozio život i zdravlje drugih ljudi. Čuvanje liječničke tajne proteže se i na uvjete pod kojima se podaci o bolesniku prenose, obrađuju i pohranjuju u telematičkim sustavima u medicini i zdravstvu[19].

Kodeks stomatološke etike i deontologije stomatološkoj kao profesionalnoj tajni određuje pet članaka. (od članka 16 do članka 20). Uz obvezu doktora stomatologije da čuva kao profesionalnu tajnu sve ono što sazna o zdravstvenom stanju bolesnika, doktor stomatologije se etički obvezuje i za to da: profesionalnu tajnu ( svi podaci koje doktor stomatologije sazna pri obavljanju svoje struke o bolesniku, njegovim osobnim, obiteljskim i socijalnim prilikama, kao i podaci vezani uz otkrivanje, liječenje i otklanjanje bolesti) čuvaju i druge osobe koje rade u njegovoj ordinaciji; iznositi profesionalnu tajnu može isključivo uz dopuštenje pacijenta ili ako bi čuvanje tajne dovelo u pitanje život i zdravlje drugih ljudi; podatke o rezultatima istraživanja može koristiti u znanstveno istraživačkim studijama ali uz uvjet da osigura anonimnost pacijenta; javno predstaviti bolesnika u svrhu znanstvenih i stručnih istraživanja može jedino uz pristanak bolesnika, pri čemu je nužno osigurati čuvanje profesionalne tajne i dostojanstva bolesnika. Ovaj etički dokument odavanje profesionalne tajne određuje težom povredom radne obveze za koju je predviđen i prestanak radnog odnosa, kako za doktora stomatologije, tako i za uposlenike koji djeluju u njegovoj ordinaciji[20].

- Etički kodeks Hrvatskog udruženja medicinskih sestara profesionalnu tajnu određuje na razini vrijednosti tako što Sestra mora čuvati sve podatke o čovjeku koje je dobila tijekom provođenja zdravstvene njege i zaštite. Tajnom se smatra sve što je sestri povjereno, a odnosi se na osobne, obiteljske i socijalne podatke. Iz te vrijednosti proistječe sedam obvezatnih etičkih dužnosti. To su: 1. Čuvanje profesionalne tajne je za sestru moralna dužnost i zakonska obaveza; 2. Odavanje profesionalne tajne dopušteno je samo unutar tima zdravstvenih djelatnika i smatra se podijeljenom tajnom; 3. Sestra mora ograničiti pristup arhivi i birati najsigurnije metode komunikacije; 4.Sestri je nedopustivo prepričavanje profesionalnih tajni izvan zdravstvenog tima; 5. Pravo je svake sestre da tijekom provođenja njege i zaštite kontrolira osobne podatke o čovjeku; 6. Razgovor u zdravstvenom timu je obvezatan radi kvalitetnijeg provođenja zdravstvene njege i zaštite. Pri tome se mora posebno paziti na zaštitu anonimnosti čovjeka; 7. Sestra je dužna intervenirati ukoliko drugi djelatnici zdravstvenog tima ne poštuju obvezu čuvanja profesionalne tajne[21]. Vrijednošću oslikan moralni uzor medicinske sestre svoje ostvarenje dobiva u provođenju navedenih moralnih dužnosti, koje su iz kodeksa vidljivo, definirane kao moralne norme. Uvid u dužnosti, nadalje, pokazuje s koliko znanja i informacija etičke naravi sestra treba vladati da bi mogla odgovoriti zahtjevima za zaštitu privatnosti i čuvanja profesionalne tajne.

Razlozi za odavanja privatnosti i zdravstvene tajne

Liječnička tajna je jedan od neophodnih uvjeta uspostavljanja odnosa između liječnika i pacijenta. Iako se u modernom dobu tajnost podataka promatra kao jedno od temeljnih prava pacijenata, postoje životne situacije koje liječnike i druge zdravstvene djelatnike ne obvezuju apsolutno. Najčešće je riječ o situacijama u kojima dolaze u sukob individualna prava pacijenata s pravima drugih osoba ili je riječ o sukobu prava pacijenta i društvenog dobra. U članku "Teološki vidici liječničke tajne" Valentina Pozaića navode se razlozi i okolnosti za odavanje službene i profesionalne tajne[22]. Za područje medicine interesantna su tri razloga: pristanak osobe, zajedničko dobro i šteta trećim osobama.

Liječnik ili drugi zdravstveni djelatnik oslobođen je šutnje u svim slučajevima u kojima pacijent pristaje na iznošenje njegovih podataka privatne naravi. Temeljnu pretpostavku za obznanjivanje podataka čini kompatibilnost pacijenta. Pod njom se podrazumijeva da je pristanak za odavanje vlastitih podataka dao svjestan, punoljetan i duševno zdrav pacijent. Ovaj vid odavanja tajne svoje uporište ima u pravu svakog čovjeka da raspolaže svojim vlastitim dobrom.

Drugi razlog - zajedničko dobro - odnosi se na situacije u kojima šutnja i neodavanje podataka o pojedincima predstavlja opasnost i rizik za zajednicu. To su realni slučajevi u kojima zaštita zajednice ima prednost pred privatnosti pacijenta. Međutim, važno je naglasiti da i u tim slučajevima medicinski i zdravstveni djelatnici ne odaju podatke izravno u javnost nego se obraćaju odgovarajućim institucijama i službama koje mogu pomoći u rješavanju određenog problema. Najčešće je riječ o socijalnoj skrbi[23], policiji[24], odvjetništvu, sudovima[25] - institucijama i službama čije članove isto tako obvezuje profesionalna tajna. Na taj način u zaštiti zajedničkog dobra, na poziv medicinskih i zdravstvenih djelatnika, sudjeluju i svi oni koji su od društva zaduženi za zaštitu zajedničkog i društvenog dobra.

Treći razlog - šteta trećim osobama - prepoznajemo u slučajevima i situacijama u kojima šutnja nanosi štetu nedužnim trećim osobama. Najčešće je riječ o situacijama koje su već riješene zakonom - prenošenje spolnih i zaraznih bolesti, ukoliko je osoba nasilna i predstavlja opasnost na radnom mjestu i obitelji, ukoliko joj psihofizičke sposobnosti ne dopuštaju dalje obavljanje javne djelatnosti te dovodi u pitanje živote drugih ljudi[26]. I za te slučajeve važi isto profesionalno pravilo odavanja privatnih podataka kao i u slučajevima prijetnje zajedničkog dobra.

Uz navedena tri razloga postoji još jedan. Može se nazvati ograničeno odavanje privatnosti. Veže se uz slučajeve u kojima medicinskom i zdravstvenom profesionalcu prijeti izravna opasnost od pacijenta. Za takve situacije predviđeno je ograničeno odavanje informacija o pacijentima - znači samo u onolikoj mjeri koja je potrebna za zaštitu života medicinskog stručnjaka.

Posebno pitanje upotrebe identifikacijskih podataka i saznanja koja imaju težinu tajne postavlja se u upotrebi tih podataka i saznanja u nastavno-obrazovne svrhe. Pri tome treba naglasiti da nije upitna upotreba slučajeva iz prakse u nastavi budućih stručnjaka medicine i zdravstva. Ono što jeste upitno jeste količina identifikacijskih i drugih podataka koji omogućuju prepoznavanje određenog pacijenta ili dovođenje u vezu s njim.

Na kraju treba reći da postoji stajalište po kojem obveza šutnje prestaje odlukama sudova ili javnim izjavama predstavnika službi koje brinu o javnoj sigurnosti zajednice. Budući da navedene institucije iznose samo jedan dio privatnosti i tajnosti pacijenata, onaj najnužniji, vezan uz odgovarajuću odluku ili izjavu za očekivati je da će sve ono što nije izrečeno, a ima razinu zaštite privatnosti i neodavanja tajne ostati obvezom šutnje medicinskih i zdravstvenih djelatnika.

Povjerenje - vrijednost i odnos

Odvjetnici, nastavnici, psiholozi, svećenici, bankarski službenici, te zdravstveni djelatnici zanimanja su čije predstavnike tradicionalno prati povjerenje. Pogled na te profesije, danas, kada je riječ o povjerenju, otkriva dva stajališta. Prvo se temelji na tome da se u prirodi tih zanimanja povjerenje kao vrijednost sama po sebi podrazumijeva. Drugo stajalište naglašava povjerenje kao odnos[27] koji se testira u kontaktu s konzumentima njihovih usluga. U tom odnosu na jednoj strani je stručnjak koji suvereno vlada stečenim znanjem i vještinama, a na drugoj strani je osoba koja da bi zadovoljila svoju važnu, često životnu, potrebu treba odati dio svoje privatnosti za koji bi najradije željela da ostane neotkriven. Početna nelagoda u tom odnosu može se otkloniti spremnošću stručnjaka za uvažavanjem privatnosti. Zato se poštivanje privatnosti nameće kao uvjet za uspostavljanje kontakta i razvijanje odnosa povjerenja s osobama koje su određena životna pitanja uputila na određenu profesiju.

Povjerenje kao odnos svim tim osobama treba omogućiti iskazivanje privatnosti u onoj mjeri u kojoj to zahtijeva sama priroda odnosa i zadaća koju u tom odnosu treba obaviti. Slijedom toga za povjerenje i jamčenje načina zaštite privatnosti - ukoliko dođe do bilo kojeg oblika narušavanja ili otkrivanja privatnosti - odgovoran je profesionalac na kojeg je čovjek upućen. O njegovom pristupu ovisi koliko će se neka osoba "otvoriti" izreći svoje misli, dvojbe, stavove, pokazivati emocije, spremnost za razmjenu mišljenja ili zatvoriti u sebe i u svojim skrivenim mislima "prerađivati" ono za što - zbog neodgovarajućeg pristupa prema njoj - nije imala prilike pitati, izjasniti se, negodovati, prihvatiti ili odbiti. To znači da je svaki predstavnik zanimanja s kojim stupamo u odnos s određenim razlogom zadužen za čuvanje naše privatnosti.

Prekoračenje granice i odavanje privatnosti ima svoje pojavne oblike. Šutnju, izbjegavanje osobe koja je dovela u pitanje privatnost, iskazivanje razočarenja u odnos u kojem je privatnost povrijeđena, strah od povjerenja u drugu osobu te povlačenje u vlastitu osobnost. Zato od medicinskih djelatnika kojima izlažu dijelove svoje privatnosti, primjerice, od identifikacijskih podataka, materijalnog stanja, adrese stanovanja, broja telefona do informacije u vezi zdravlja i bolesti do kojih treba doći pomoću različitih postupaka i intervencija pacijenti trebaju, u njihovom uzajamnom odnosu, dobiti uvjerenje i točne upute o tome kako će se ti podaci prikupljati, koristiti i štititi te koja su pravila profesije u vezi s njima. U situacijama u kojima treba govoriti o fiziološkim potrebama i funkcijama, tjelesnim izlučevinama, pokazati neki dio tijela, razgovarati o povijesti bolesti, rezultatima dijagnostičkih pretraga, težini stanja i svemu onome što bi se trebalo poduzeti da bi se to stanje promijenilo - u prostoru u kojem osoba treba biti zaštićena od pogleda drugih - pitanje povjerenja dobiva svoje puno značenje.

Već iz toga može se zaključiti da se profesionalno povjerenje ne podrazumijeva samo po sebi. Ono se dokazuje unutar konkretnog odnosa u konkretnom slučaju. Zato i izlazak informacija iz tog odnosa ima svoju konkretnu posljedicu - gubitak povjerenja u konkretnu osobu i predstavnika profesije koju ta osoba predstavlja.

U području medicine valja naglasiti da se povjerenje i odgovornost za njega kao pravna i moralna dužnost tiče prije svega odnosa između medicinskog i zdravstvenog djelatnika i pacijenta te da isključivo o spremnosti pacijenta ovisi hoće li se u taj odnos uključiti članovi obitelji ili neka treća osobu[28]. A s pristankom uključivanja treće osobe u taj odnos nastaje potreba "vaganja" razloga zbog kojih bi odavanje podataka ili drugih vidova privatnosti činilo veće dobro u odnosu na njihovo čuvanje. K tome upotreba znanstveno- tehnoloških postignuća i stalna specijalizacija unutar medicine doprinijele su da se u informacije o pacijentu i njegovoj osobnosti, stanju njegova zdravlja uključi veći broj liječnika - specijalista te medicinski i zdravstveni djelatnici potrebni za medicinski tretman, liječenje i njegovanje. Njihovo uključivanje zahtijevalo je uvođenje povjerenja kao etičke dužnosti u etičke kodekse tih profesija. Time se formalno jamči poštivanje pacijentove osobnosti i privatnosti, briga o tome da im se odavanjem podataka neće štetiti, posramiti ih ili raniti. Međutim, tek u praktičnom djelovanju medicinski djelatnici svjedoče koliko se povjerenja može imati u medicinu kao znanost i kao profesiju te s kakvim se posljedicama mogu suočiti pacijenti kada im se s povjerenjem, iskrenim podacima i ukupnom svojom osobnosti prepuštaju[29].

Subjektivni motivi odavanja privatnosti i gubljenja povjerenja

Ranije navedeni razlozi o odavanju privatnosti (u tekstu naslovljenom Razlozi za odavanje privatnosti i liječničke tajne) budući da svoje uporište imaju u realno mogućim vidovima opasnosti, prijetnji za život i zdravlje drugih ljudi, te širenje kruga žrtava mogu se odrediti kao objektivni razlozi. Nasuprot njima, postoje i subjektivni motivi i razlozi zbog kojih se neki pacijenti izlažu različitim pogledima i sudovima bez njihovog pristanka. Možemo i svrstati u tri skupine. Prvoj skupini odgovaraju oni koji proistječu iz nepažnje, drugoj iz neznanja, a trećoj iz namjere.

Nepažnju mogu proizvesti neka emocionalna stanja. Za primjer uzmimo ljutnju i tugu. Ljutnja izazvana neposluhom ili odbijanjem usluge pacijenta kojeg zdravstveni djelatnik na različite načine prisiljava na ponašanje koje se suprotstavlja pacijentovu uvjerenju ili viđenju dane situacije može uslijediti onda kada je zdravstveni djelatnik uvjeren u to da sve što radi za dobro pacijenta, da njegovo znanje služi isključivo za dobro drugih te da zbog toga za uzvrat "ne zaslužuje" neposluh ili suprotstavljanje. Onda u ljutnji, pred pacijentom na kojeg se podaci odnose, u prisustvu neke treće osobe ili u nekim drugim prilikama tog pacijenta i njegove podatke uzima kao primjer tvrdnji kojoj se on u profesionalnom i ljudskom smislu treba suprotstaviti. Tužan zbog nemoći pred sudbinom ljudi kojima je bolest, ranjavanje ili ozljeda uzrokom smrti zdravstveni djelatnik opravdavajući svoju nemoć pred problemom može iznijeti one podatke koji su isključivo povjerljive naravi. Nezadovoljstvo prouzročeno organizacijskim, materijalnim, kadrovskim i drugim uvjetima rada kod zdravstvenih djelatnika može biti usmjereno na odavanje privatnosti pacijenata koji se liječe ili njeguju u "njihovim" ustanovama. Time zdravstveni djelatnici pokazuju da sve ono što oni poduzimaju svojim znanjem i vještinama bez odgovarajuće tehničke opremljenosti nije dovoljno u saniranju stanja u određenim slučajevima.

Neznanje o privatnosti, nepoznavanje privatnosti kao važne odlike svake osobe te neuvažavanje posljedica odavanja privatnosti može medicinske i zdravstvene djelatnike voditi u iznošenje onih podataka o pacijentima čija je temeljna karakteristika upravo privatnost.

Treći razlog odavanja privatnosti u sebi sadrži namjeru odavanja podataka. Tako može biti riječi o situaciji u kojoj zdravstveni djelatnik želi istaknuti svoju ulogu i važnost u određenom tretmanu ili njegovanju, te kao dokaz tome uzima sudbine ljudi o čijoj privatnosti bi trebao brinuti. Nekada se uspjeh nekog postupka "želi pojačati" dokumentima i zapisima privatne naravi. Namjeru kao sredstvo odavanja privatnosti možemo uočiti i u onim slučajevima u kojima su se pacijenti nezadovoljni liječenjem, tretmanom ili odnosom zdravstvenih djelatnika prema njima obratili sudu za nadoknadu učinjene im štete. U namjeri da dokažu privrženost svojoj profesiji, da su učinili sve što je bilo u njihovoj moći, te da umanje važnost učinjene štete - pred licem javnosti - zdravstveni djelatnici brane sebe i svoju profesiju upravo onim podacima koje bi duboko u sebi trebali čuvati.

Prva i druga skupina motiva kojima se odaje privatnost svoje rješenje ima u ukazivanju važnosti privatnosti svakoga pacijenta s kojima zdravstveni djelatnici dolaze u kontakt, te u etičkom obrazovanju zdravstvenih djelatnika u kojem mogu steći temeljna znanja o privatnosti, vrstama privatnosti te posljedicama koje proistječu iz neuvažavanja ili odavanja privatnosti. Stoga se može reći da se poteškoće koje se javljaju s tim motivima mogu otkloniti usvajanjem i primjenom etičkih standarda.

Treća skupina motiva rješenje ima u primjeni pravne norme i odgovarajuće sankcije koja slijedi iz težine povrede privatnosti. Snagu pravne norme kojom se želi materijalno nadoknaditi učinjena šteta odavanjem privatnosti trebala bi pratiti i odgovarajuća etička norma.

Uz sve to treba brinuti o tome da nezaobilaznu činjenicu u oba načina otklanjanja povreda privatnosti čini različito osobno doživljavanje privatnosti. Za pacijenta povreda privatnosti može biti već prisustvo drugog zdravstvenog djelatnika za što on nije bio upozoren ili nije pitan za dopuštenje. Zdravstveni djelatnik, sasvim suprotno, može razmišljati te, u tretman i liječenje uvoditi druge djelatnike bez ikakvog obavještenja ili ukazivanja na razloge zašto bi se to trebalo učiniti. Prisustvo učenika i studenata koji se obrazuju za medicinska i zdravstvena zanimanja tretmanu, pregledu, dijagnostičkim pretragama te razgovoru medicinskog i zdravstvenog djelatnika s pacijentom - jednako tako treba biti tretirano kao upoznavanje pacijenta s tom mogućnosti te dobivanja odobrenja za uključivanje u nastavu.

Literatura

Allen, L.A. (1995). "Privacy in Health Care", Encyclopedia of Bioethics, Macmillan Library Reference USA, New York.

Artendt, H. (1991). Vita activa, August Cesarec, Zagreb.

Etički kodeks Hrvatskog udruženja medicinskih sestara, www.hums.hr

Garačić, A. (2001.). Kazneni zakon u sudskoj praksi, Naklada Zadro, Zagreb.

Hrženjak, J. (1992.). Međunarodni i europski dokumenti o ljudskim pravima. Čovjek i njegove slobode u pravnoj državi, Informator, Zagreb.

Kazneni zakon Republike Hrvatske. NN. 110/1997.

Kodeks medicinske etike i deontologije, (2002.). Hrvatski liječnički zbor, Zagreb.

Kodeks stomatološke etike i deontologije (1997.). Hrvatska stomatološka komora, Zagreb.

Loewy, E.H. (1996.). Textbook of Healthcare Ethics, Plenum Press, New York

Medicinska etika. Priručno štivo. (1996., ur. Švajger, A), Medicinski fakultet u Zagrebu.

Munson, R. (1996). Intervention and Reflection, Basic Issues in Medical Ethics, Wadsworth Publishing Company.

O'Rourke, D.K., Brodeur, D. (1986.). Medical Ethics: Common Ground for Understanding, The Catholic Health Association of the United States.

Pozaić, V. (2001.). "Teološki vidici liječničke tajne", Obnovljeni život, (56) 4.

Prodomo, R. (1994.). "Segreto professionale", Dizionario di Bioetica, EDB-ISB, Palermo.

Siegler, M. (1982.). "Confidentiality in Medicine - A Decrepit Concept", The New England Journal of Medicine, Vo. 307.

Ustav Republike Hrvatske. Različita izdanja

Winslade, W.J. (1995.). "Confidentiality", Encyclopedia of Bioethics, Macmillan Library Reference USA, New York

[1] Allen, L.A. (1995.). "Privacy in Health Care", Encyclopediy of Bioethics, Macmillan Library Reference USA, New York, str. 2064-2065.

[2] Allen, L.A., ibidem, str. 2066.

[3] Usp. Mill, J.S. (1988.). O slobodi, Filip Višnjić, Beograd, glava IV " O granicama vlasti društva nad pojedincem", str. 105-123.

[4] Više o tome u: Artendt. H. (1991.). Vita activa, August Cesarec, Zagreb, str. 23-62.

[5] Usvojena rezolucijom Generalne skupštine Ujedinjenih naroda 10. prosinca, 1948. godine. Usp: Hrženjak, J. (1992.). Međunarodni i europski dokumenti o ljudskim pravima, Čovjek i njegove slobode u pravnoj državi, Informator, Zagreb, str. 125.

[6] Ustav Republike Hrvatske, članak, 35.

[7] Ibidem, članak, 36.

[8] Ibidem, članak, 37.

[9] Garačić, A. (2001). Kazneni zakon u sudskoj praksi, Naklada Zadro, str. 184- 133

[10] Ibidem, članak, 133., Ova odrednica proizlazi iz članka 37. Ustava Republike Hrvatske

[11] Ibidem, članak, 201.

[12] Ovaj dokument usvojio je Regionalni ured za Europu Svjetske zdravstvene organizacije u Amsterdamu, 1994. godine. Šire u: Medicinska etika, cit izd., str. 137.

[13] Kazneni zakon Republike Hrvatske, članak, 132.

[14] Garačić, A. (2001.). Kazneni zakon u sudskoj praksi, Naklada Zadro, Zagreb, str. 132.

[15] Pogledati: Pozaić, V. (2001.). "Teološki vidici liječničke tajne", Obnovljeni život,, (56) 4, str.438., Loewy, E.H. (1996.). Textbook of Healthcare Ethics, Plenum Press, New York and London, str. 110., Munson, R. (1996.). Intervention and Reflection, Basic Issues in Medical Ethics, Wadsworth Publishing Company, str.272-278., Roy, J. D., Williams, R.J. , Dickens, M.B. (1994.). Bioethics in Canada , Prentice Hall Canada, str. 123-125.O'Rourke, D.K., Brodeur, D. ( 1986.). Medical Ethics: Common Ground for Understanding, The Catholic Health Association of the United States, str. 61-65., Prodomo, R. (1994). "Segreto professionale", Dizionario di Bioetica (ur. Leone, S. e Privitera, S.) EDB-ISB, Palermo, str. 888-889.

[16] Nastala je u V. stoljeću pr. Kr. Polagali su je prilikom stupanja na dužnost svi liječnici koji su pripadali Hipokratovom društvu Asklepiada. Medicinska etika, ( 1996). Priručno štivo, (ur. Švajger, A.) , Medicinski fakultet u Zagrebu, str.117.

[17] Usvojena je u Ženevi, 1948. godine, dopunjena na 22. Skupštini Svjetskog liječničkog udruženja u Sydneyu 1968., i 35. skupštini u Veneciji, 1983. godine. Medicinska etika, cit. izd., str. 119.

[18] Usvojen je u Londonu 1949. godine, te dopunjavan dva puta: na skupštini Svjetskog liječničkog udruženja u Sydneyu 1986., i Veneciji 1983. godine. Medicinska etika, cit. izd., str. 120.

[19] Kodeks medicinske etike i deontologije, (2002.). Hrvatski liječnički zbor, Zagreb, str. 10.

[20] Kodeks stomatološke etike i deontologije (1997.). Zbirka propisa Hrvatske stomatološke komore, Zagreb.

[21]Etički kodeks Hrvatskog udruženja medicinskih sestara, www. hums.hr.

[22] Pozaić, V. (2001.). " Teološki vidici liječničke tajne", Obnovljeni život, (56) 4, str. 447-449.

[23] Primjerice u slučaju zlostavljanja djece i žena

[24] Slučajevi prometnih nesreća, izazvanih konzumiranjem alkohola ili nekih drugih opojnih droga, prijetnja ubojstvom, predoziranje ovisnika o drogama i sl.

[25] Za slučajeve u kojima medicinski i zdravstveni djelatnici nisu postigli pristanak s pacijentima ili članovima njihove rodbine, a riječ je o intervencijama koje mogu spasiti život, medicinski i zdravstveni djelatnici - kako praksa nekih zemalja pokazuje - mogu se obratiti sudu za pomoć.

[26] Primjerice, vozači javnog prijevoza, osobe čije radno mjesto zahtijeva rukovanje različitim kemijskim tvarima, otrovnim supstancama i eksplozivom.

[27] Odnos povjerenja nije vezan isključivo uz službene odnose nego i uz sve druge odnose izvan kojih bi odavanje dijelova ljudske nutrine izložilo osobu sudovima i procjeni onima za koje ta osoba nije dala suglasnost. Ako na primjer uzmemo prijateljstvo, odnos u kojem se emocionalno vežemo za neku osobu, doživljavamo ju poput člana obitelji, spremno joj govorimo i s njom dijelimo najskrivenije dijelove naše osobnosti sama pomisao da bi nešto od toga moglo izaći izvan tog odnosa budi u čovjeku nevjericu o procjeni ljudi, razočaranje, samopropitivanje o vrijednostima, posebice, onim osobnim vezanim uz istinu i iskrenost. Usp: Winslade, W.J. (1995.). "Confidentiality", Encycoledia of Bioethics, str. 452-458.

[28] Siegler, M. (1982.). "Confidentiality in Medicine - A Decrepit Concept" , The New England Journal of Medicne, Vol. 307, No 24 (Dec. 1982.). str. 518-521.

[29] Siegler, ibidem.

Gosić N. Privatnost i povjerenje u medicinskoj etici i bioetici. Sestrinski edukacijski magazin 2005:2(2)