SAŽETAK

Zahvaljujući napretku medicine, znanosti, socijalno ekonomskog statusa i društva čovjekov životni vijek je produžen. Taj civilizacijski napredak zahtijeva sve veće napore društva za zadovoljenje potreba starijeg stanovništva. Udio starijih ljudi u populaciji se povečava, naročito u tehnološki najrazvijenijim zemljama. Hrvatska ima više od 10 % starijeg stanovništva u populaciji i dijeli istu problematiku starijih osoba, kao mnogo razvijenije zemlje svijeta. Ovo produljenje životnoga vijeka donosi više bolesti karakterističnih za stariju populaciju. Neke od tih bolesti velika su prepreka u komunikaciji sa starijim osobama. Najznačajnija i najčešća od njih je moždani udar s velikom stopom smrtnosti. Slijede Alzheimerova, te Parkinsonova bolest. Produljenje životnog vijeka koji nije produktivan i željen, ili je ispunjen nezadovoljstvom starije osobe nema puno smisla.  Svakim danom sve je veća potreba preustroja zdravstvenih službi prema potrebama starijih. Također je nužno osmisliti nove, kvalitetnije programe pomoći starijim bolesnicima s ciljem što bržeg oporavka i uspostavljanja kvalitetne komunikacije.

KLJUČNE RIJEČI: komunikacija, neurološka oštećenja, starije osobe

NEUROLOGICAL CAUSES OF BARRIER IN COMUNICATION OF ELDERLY PEOPLE

ABSTRACT

As a result of progress in medicine, science, social and economic standard, human life expectancy is longer than before. This civilization improvement demands greater efforts in fulfilling the needs of elderly people. Percentage of older people in population is increasing, especially in highly developed countries. In Croatia  more than 10 % of  all population are elderly people, so Croatia has the same problems as highly developed countries regarding the elderly people issue. The result of increase in average life expectancy is increase of  diseases characteristic for older people. Some of these diseases creates great obstacle in communication with them. The most important and the most frequent disease is brain stroke with high mortality rate, followed by Alzheimer's disease and Parkinson's disease. There is no meaning in increasing of lifetime, if the quality of living is low, fulfilled with dissatisfaction. Medical and social services need to be reformed according to elderly people needs. It is also necessary to develop new healthcare programs for better convalescence of older patients and to improve communication with them.

KEY WORDS: communication, elderly people, neurological damage

UVOD

       Starenje, kao nezadrživ biološki proces, podrazumijeva niz, kako fizioloških, tako i patoloških promjena. Mnoge od tih promjena mogu se primjetiti kao vanjske fizičke modifikacije, ali one su tek odraz promjena unutar samog organizma. Postavlja se pitanje granice između starosti i mladosti. Prema preporuci Svjetske zdravstvene organizacije tu granicu predstavlja dob od 65 godina, jer ona predstavlja prijelaz između produktivne i mirovinske dobi. Osnovna obilježja starosti su involucija svih organa (izuzev prostate) i degenerativni procesi. Kao glavni uzroci promjena u starosti navode se unutarnji, tj. genetski činitelji, odnosno vanjski štetni činitelji (Duraković, 1990.). Stari cijeli organizam, a usporedo s njim i naš CNS. Jedna od bitnih morfoloških karakteristika starenja CNS-a je postupno propadanje ganglijskih stanica. Posljedice tog propadanja bit će uočljive tek kad funkcionalni deficit postane veći od kompenzatornih mehanizama nervnog sustava (Dogan, 1969.). Dolazi i do postupnog  propadanja receptorskih stanica osjetilnih organa, pa time i slabljenja osjetilnih funkcija, naročito vida i sluha. Posljedica slabljanja tih funkcija je manje primanje informacija CNS-a (Guyton, 1990).

Masa mozga u starosti se smanjuje 7-10%, što iznosi oko 100g (Duraković, 1990).Najveći gubitak od 20-40% odvija se u temporalnom girusu i strijatnoj areji. Uočljive su promjene na cerebralnim arterijama, kao posljedica oštećenosti organizma. Glavna uloga u tom procesu pripada arterijskoj hipertenziji i dijabetesu. Važnost poznavanja promjena cerebralnih arterija leži u činjenici da su cerebrovaskularni inzulti prvi na ljestvici uzroka komunikacijskih poteškoća starijih.Krvne žile postaju kruće i obiluju naslagama koje su se nakupljale tijekom godina, prisutne su aterosklerotske promjene krvnih žila mozga

NEUROLOŠKI UZROCI ZASTOJA U KOMUNIKACIJI STARIJIH OSOBA

       Uzroci zastoja komunikacije su mnogostruki, sa mnoštvom različitih manifestacija.Pokušati ćemo opisati najčešće uzroke ove poteškoće sa simptomima te načinima pomoći.

Cerebrovaskularni inzult

       Vodeći razlog smanjene mogućnosti govorne produkcije, tako i komunikacijskih poteškoća starijih, je cerebrovaskularni inzult.Cerebrovaskularni inzult uzrokuju arterijske bolesti i oštećenja CNS-a uzrokujući neke ili sve od ovih deficita: afazija, opraksija, dizartrija, distonija, afonija (Sonies1987.). U 50% umrlih bolesnika cerebrovaskularni inzult je uzrokovan okluzijom vratnih krvnih žila ili je posljedica embolije krvnih žila (Grbavac, 1992.)

U cilju što brže dijagnoze potrebno je učiniti CT endokranija, UZV moždanog krvnožilnog sustava i MR. Zavisno od lokalizacije oštećenja razvit će se različiti poremećaji. Jedna od po komunikaciju najtežih posljedica je afazija.

Brokina (motorna, eferentna, verbalna, ekspresivna) afazija

       Ova afazija posljedica je oštećenja zadnjeg donjeg dijela frontalnog režnja dominantne hemisfere. Da bi se Brokina afazija potpuno razvila uvjet je istovremeno postojanje povrede dubokih supkortikalnih dijelova frontalne kore (Radojičić, 1989.). Ovisno o obujmu lezije razlikuju se i simptomi. Produkcija govora je siromašna, a artikulacija je loša i sastoji se tek od nekoliko kratkih rečenica. Osobito u početku bolesti govorna produkcija je naporna, a govor je poremećene prozodije. Bolesnik se izražava isključivo imenicama i radnim glagolima, a koristi se i poštapalicama (Peach, 1987.). Bolesnik ipak uspjeva prenijeti svoju namjeru ovim načinom govora. Za medicinsku sestru, posebice na neurološkom odjelu nužno je poznavanje ovih promjena, kako bi ona na adekvatan nači uspostavila komunikaciju s bolesnikom. Ne prepoznavanje bolesnikovih potreba dovodi do frustracije bolesnika, ali i medicinskog osoblja u cjelini. Medicinska sestra koja je uvijek uz bolesnika, mora poticati bolesnika na komunikaciju , a ne upasti u zamku tzv. "dobrih bolesnika" koji nikada ništa ne traže i uvijek su zadovoljni." Zadovoljstvo" može biti i sram i strah od komunikacije! Lijepa riječ i osmijeh medicinske sestre često su dovoljni da se ove barijere u komunikaciji izbjegnu. Razumijevanje je znatno bolje od izražavanja, iako su prisutne neke teškoće. Takvi bolesnici će npr. bez problema pokazati dijelove tijela na zadane riječi ali teškoće se javljaju ukoliko zahtijev složeniji npr. pokazati nekoliko dijelova tijela određenim slijedom. Prisutne su i određene teškoće na relacijama: manji-veći, gore-dolje, unutra-van.  Jedan od najvažnijih simptoma ove afazije je nenormalno ponavljanje glasno izgovorenih riječi. Većina bolesnika ima poteškoće sa čitanjem na glas ili uopće ne uspijeva u tom. Ukoliko promatramo pisanje ovih bolesnika možemo primjetiti da su slova veća, loše oblikovana, te da ispuštaju ili pogrešno pišu neka slova. Oko 4/5 ovih bolesnika ima parezu ili paralizu desne polovice tijela s težim oštečenjem ruke (Radojičić, 1989.)

Wernickeova (senzorna, receptivna) afazija

       Posljedica je povrede zadnjeg dijela gornje temporalne vijuge (Wernickeova zona) koja se nalazi neposredno uz primarnu auditivnu koru (Heschleova vijuga). Klinička slika očituje se velikom govorljivošću bolesnika. Bolesnici često dodaju glasove na kraju riječi ili dodaju riječi i rečenice na kraju rečenice (Radojičić, 1989.). Bolesnik je logoroičan tj. govori neprestano i ne zaustavlja se sam. Gramatičnost u govoru je očuvana kao i artikulacija i prozodija. Gotovo uvijek im nedostaju riječi koje nose značenje. Govor unatoč bujici riječi djeluje kao "prazan govor" (Armstrong,1993). Automatizmi su očuvani tako da će bolesnik moći bez problema nabrajati npr. dane u tjednu, brojati, recitirati poznate pjesme i sl. Najveći problem ovih bolesnika je razumijevanje. Ukoliko je poremećaj težak bolesnik ne razumije ništa. Ipak u većini slučajeva ovaj poremećaj je djelomičan s mogučnošću razumijevanja nekih kraćih rečenica. Pomoć medicinske sestre je ovim bolesnicima neophodno potrebna. Oni svoje potrebe najčešće nisu u stanju objasniti, iako ne postoji niti strah niti sram pri komunikaciji. Zadovoljavanje potreba ovih bolesnika zahtijeva bezgranično strpljenje i ustrajnost medicinske sestre koja im je često najveći oslonac u odsustvu obitelji. Uočljiva poteškoća je imenovanje i pokazivanje dijelova tijela. Čitanje je uvijek poremećeno srazmjerno s poremećajem razumijevanja izgovorenog.

Slova ovih bolesnika su dobro oblikovana, čitka, ali često složena na nerazumljiv način. Ipak pojavljuju se  pojedine točne riječi koje su razbacane između nerazumljivih kombinacija.

Pareze nema ili je minimalna. Ova afazija javlja se uglavnom u starijoj populaciji, a izgledi za oporavak su slabi. Bolesnici nisu svjesni svog poremećaja i u početku ne pokazuju zabrinutost.

Konduktivna (provodna) afazija

Posljedica je lezija u vezama između Brokine i Wernickeove zone. Broj riječi u ovih bolesnika je velik, ali manji od broja u senzornoj afaziji. Prisutne su pauze u govoru, oklijevanja, a govor je isprekidan i poremećene prozodije (izgovaranje riječi po naglasku, pravila o dužini i kratkoći slogova) ali dobro artikuliran. Razumijevanje je očuvano. Što se tiče razumijevanja pročitanog nemaju problema s čitanjem u sebi, ali su ti problemi prisutni pri čitanju na glas. Poteškoće postoje i pri pisanju, u vidu omisija (izostavljanje pojedinih slova, npr. kapa postaje apa, slika - lika i sl), supstitucija (zamjena jednog glasa drugim npr. krumpir - kjumpij), metateza  (premještanje slovai glasova u riječi npr. vas - sav, špinat - pišnat), riječi su često zamijenjene ili pogrešno sastavljene.

Grafikon 1 Tipovi afazija u postocima s porastom dobi (Burzynski, 1987.)

Rehabilitacija bolesnika s afazijom

       Većina bolesnika ulaže veliki trud kako bi uspostavili komunikaciju sa svojom okolinom i na taj se način sami rehabilitiraju. Važno je napomenuti da u velikom broju poremećaja dolazi do spontanog oporavka (Radojičić, 1989.). Tijekom oporavka prvo se primjećuje napredak u razumijevanju. Za kvalitetan oporavak nužno je sačuvati zdrava mjesta u blizini ozljede, te ih stalno stimulirati i tako spriječiti njihovo propadanje (Maček Trifunović i Jelčić Jakšić, 1996.). Organizirana  stimulacija je nužna da bi se dobila reakcija isto kao što je ponavljanje potrebno kako bi se povečala učinkovitost potisnutoga. Motivacija hrabljenje i optimističnost dodatni su poticaji da se nastavi s terapijom. Medicinska sestra, koja je 24 sata uz bolesnika, glavni je oslonac bolesniku u ranoj fazi oporavka .U njenom radu nema mjesta nestrpljenju, žurbi ili netoleranciji. Tempo govora treba prilagoditi mogućnostima bolesnika te mu osigurati dovoljno vremena za odgovor, dok je svako požurivanje ometajuće. Oporavak govora i jezika biti će uspješniji  ukoliko se vježbe provode intenzivnije odnosno svakodnevno, nekoliko puta kroz dan 20-30 minuta, zbog brzog umora bolesnika (Maček Trifunović i Jelčić Jakšić, 1996.). Opravdano je opetovano zadavanje zadataka koje je bolesnik uspio riješiti, što ukazuje na potrebu daljnjeg angažmana bolesnika. Svakodnevno je potrebno voditi bilješke o vremenu i rezultatima rehabilitacije te tako odabrati idealno vrijeme rehabilitacije za svakog bolesnika ponaosob. Zadaci se primjenjuju od jednostavnijih prema složenijim.Bolesnik prema mogućnostima odgovara gestom, pokretom, mimikom, riječju ili cijelom rečenicm. Svaki napor bolesnika mora naići na razumijevanje medicinske sestre uz bolesnika. Pri radu s bolesnicima poželjno je koristiti se dijalektom bolesnika (Maček Trifunović i Jelčić Jakšić, 1996.). Pri provođenju vježbi računanja, pisanja i čitanja nužno je voditi računa o obrazovnom statusu bolesnika odnosno o ovim sposobnostima prije samog oštećenja. Psihička potpora i ohrabrenje za vrijeme rehabilitacije od velikog su značenja jer su ovi bolesnici često skloni depresiji. Kao dodatni poticaj dobrog raspoloženja prigodno je koristiti glazbu. Također je pozitivno uključiti dobro rehabilitirane bolesnike u rehabilitaciju bolesnika koji su trenutačno neuspješni u terapiji (Maček Trifunović i Jelčić Jakšić, 1996.). U postupak rehabilitacije potrebno je uključiti cijelu obitelj s ciljem što bržeg oporavka bolesnika. Godine starosti bolesnika od presudnog su značenja. Što je bolesnik mlađi prognoza je bolja a primjećeno je da se mlađi ljevaci oporavljaju brže od dešnjaka (Internet, 2001.).

Bolesnici s desnostranim oštećenjem mozga mogu imati poteškoća u obavljanju svakodnevnih rutina kao što su higijenske navike. Javlja se zanemarivanje lijeve strane tijela. Primjećena je nemogućnost prepoznavanja vremena na satu u ovih bolesnika (Internet, 2001), kao i nesposobnost za razumijevanje tona, glasa ili facijalne ekspresije. Bolesnici imaju problema u odvajanju dijelova od cjeline. Prisutne su i teškoće prosuđivanja razdaljine, veličine i pozicije predmeta,njihovih međusobnih odnosa ,odnosa prema šupljinama te načinu kretanja (Demarin,2001.). Smetnje prostornog percipiranja često se previde jer su govor i razumijevanje očuvani, a one mogu biti trajne i vrlo izražene. Bolesnici često imaju problema pri prolazu kroz vrata u invalidskim kolicima, često udarajući u njih iako se usredotoče. Mogu zamijeniti vanjsko i unutarnje lice odjeće. Često imaju i smetnje u prepoznavanju položaja vlastitog tijela, te ne znaju kada sjede, stoje ili se naginju (Demarin, 2001.). Oštećeno može biti i čitanje, ne zbog toga što ne znaju čitati, već zbog toga što izgube položaj na stranici. Iz istog razloga mogu gumbe zakopčati napreskokce ili nepravilno.

Kako imaju poteškoća u naizgled rutinskim radnjama okolina ih često pogrešno smatra nekooperativnima, nemotiviranima ili preovisnima. Zbog svega navedenoga medicinska sestra je prilikom boravka na odjelu, ovim bolesnicima svojevrstan vodič kroz svaki dan. Ona ga neće osuđivati nit ismijavati, već naprotiv, ona će mu uliti nadu za svladavanje svakodnevih obveza. Potrebno je naglasiti motiviranje bolesnika na samostalnost, pomoći bolesniku, ali ne i obavljati rutine umjesto njega.

Parkinsonova bolest

       Parkinsonova bolest je progresivna, gerijatrijska, neurološka bolest ekstrapiramidnog sustava (Sonies, 1987.). Patološke promjene pretežno se nalaze u substantia nigri u kojoj se primjećuje gubitak neurona (Radojičić, 1989.). Bolest se javlja između 60. i 70. godine, češće u muškaraca. Prvi znak bolesti je pojava tremora u mirovanju. Tremor se najčešće javlja na prstima šake tzv. "fenomen brojanja  novca" (Grbavac, 1992.). Pri uzbuđenju tremor se pojačava, a u snu redovito nestaje. Klinička slika Parkinsonove bolesti je vrlo karakteristična. Na žalost, kada se bolesnici jave liječniku poremećaji su prisutni već oko 3-4 godine. Bolesnici se žale na prijašnje teškoće u vidu teškoća zakopčavanja košulja, rezanja hrane, promjena u rukopisu, osjećaja ukočenosti i opće sporosti. Teškoće koje se prvo uočavaju su na planu "fine motorike". Bolesnici se žale i na promjene glasa tijekom dana, te da glas gubi volumen. Žale se na otežano žvakanje hrane, teško kretanje, teže zaustavljanje u hodu. Očigledno je pognuto držanje bolesnika, bolesnik hoda vrlo sitnim koracima, sve kretnje su oskudne i usporene. Bolesnik ima hipomimičan izraz lica, poput maske. Govor je monoton i usporen uz poremećaj artikulacije. Ranije spomenuti tremor uzrokuje poremećaje i u pisanju .Bolesnik piše sitnim slovima, a u toku pisanja jednog reda slova postaju sve manja. Bolesnik sve neurednije piše i na kraju rukopis postaje nečitljiv.  Motoričkim smentnjama s vremenom se pridružuju vazomotoričke smetnje i hipersekrecije, pa bolesnik neprestano slini, slina mu curi niz bradu, a koža na licu postaje masna i sjajna.

Korisni savjeti za postupanje s bolesnicima s Parkinsonovom bolesti (Green, 1999.)

1. Provjeriti gutanje u bolesnika kod kojih je govorna produkcija poremećena. Posebnu pažnju treba obratiti na gutanje prilikom hranjenja bolesnika zbog moguće aspiracije sadržaja. Ukoliko Parkinsonova bolest napreduje mogu se javiti pojačane teškoće pri žvakanju i gutanju.
2. Naglasiti bolesniku važnost uzimanja dovoljno vremena za govorenje. Postoji tendencija mišića da se miču sve brže i brže pa rečenica može postati nerazumljiva, nejasna.
3. Poticati na provjeru kod specijaliste ukoliko je govor primjetno oštećen u ranom stadiju bolesti.
4. Poboljšati funkciju gutanja, tražiti od bolesnika da "misli dok guta".

• a) Potsjetiti bolesnika da proguta slinu prije govorenja, 
• b) Progutati dva puta iza svakog zalogaja
• c) Uzimati male zalogaje
• d) Držati bradu prema stolu ili paralelno s njim (postoji tendencija dizanja brade kod zadnjeg gutljaja)Kad se brada digne jednjak se djelomično zatvara a trahea postaje više otvorena. Ovaj proces otvara mogućnost za aspiraciju.

5. Oprez pri upotrebi slamke, zbog smanjene mogućnosti kontroliranja gutanja i povećanog rizika od aspiracije

6. Ne pričati s hranom u ustima

Dva su temeljna postupka u liječenju Parkinsonove bolesti . Jedan je primjena antikolinergika, dok drugi predstavlja izravnu ili posrednu stimulaciju dopaminergičkih receptora. Vrlo se rijetko pristupa kiruškom liječenju tj. stereotaktičnoj operaciji bazalnih ganglija.

Alzheimerova bolest i senilna demencija Alzheimerovog tipa

       Osnovna značajka bolesti je polagan i podmukao početak i napredovanje bolesti s pogoršanjem postoječih i s javljanjem novih simptoma zbog sve većeg propadanja moždane kore bez određenog razloga (Barac, 1992.). Demencija se očituje slabljenjem intelektualnih sposobnosti, pamćenja, apstraktnog mišljenja, prosuđivanja. Uočene su i promjene ponašanja i ličnosti. Neurološka degeneracija najčešći je uzrok demencija. Klinički dijagnostički kriterij Alzheimerove bolesti su prisustvo sindroma demencije, polagan početak i pogoršanje stanja. Jedan od najbitnijh simptoma Alzheimerove bolesti su teškoće u učenju novih informacija. Pri pregledu bolesnika posebno je važno ispitati orijentaciju, pamćenje, pažnju, računanje, imenovanje predmeta, čitanje i pisanje. Longitudinalnim pračenjem bolesnika prvo je uočen postupan gubitak pamćenja za skorije događaje, a potom poremećaji jezika (Radojičić, 1989.). Prvi simptomi u nekih bolesnika su teškoće u pronalaženju riječi, a tek kasnije poremećaj pamćenja. Prevalencija Alzheimerove bolesti iznosi 10-15% stanovništva iznad 65. godine, a 20% stanovništva starijeg od 80 godina (Radojičić,1989.).

Grafikon 2. Prevalencija Alzheimerove bolesti prema dobi stanovništva (Radojičić,1989.)

Rehabilitacija bolesnika s Alzheimerovom bolesti

        Komunikacijski  problemi bolesnika s demencijom često su vrlo složeni. Problemi uključuju oštečenja jezične formulacije, ograničenje produkcije, inteligencije i pamćenja (Overman i Geoffrey,1987.). Tradicionalni modeli rehabilitacije zahtjevaju modifikaciju u smislu razumijevanja specfičnih potreba ove populacije. Overman i Geoffrey,1987. navode sugestiju Golpera i Raua 1983.o  uključivanju više pragmatičkih vještina jezika. Jedan od planova rehabilitacije bolesnika s demencijom osmislili su Bollinger, Waugh i Zatz 1977. , a prikaz iznose Overman i Geoffrey,1987. Oni preporučuju plan kao vodič za generalnu upotrebu. Plan uključuje strategije za obitelj, a u kojem je karakteristično okruženje postizanja  pažnje , davanje uputa i povećanju konverzacije s bolesnikom. Ovdje je neobično važna uloga medicinske sestre. Potrebno je  bolesniku okolinu učiniti prepoznatljivom i pomoći mu da se u njoj što bolje snalazi. Neke od predloženih tehnika, kada su razbijene slike riječi, pokušavaju koristiti gestovni odgovor ili upotrebu pisanih odgovora. Na temelju kliničkih iskustava grupna terapija je uspješnija i prikladnija za bolesnike s demencijom. Prilagodbu bolesnikove okoline njegovim potrebama preporučuju Golper i Rau 1983., a prezentiraju Overman i Geoffrey,1987. Oni predlažu tehniku za pomoć obiteljima ili za brigu o aktivnostima koje omogućuju bolesnicima s demencijom da misle sami i zadrže orijentaciju za svakodnevne rutine. Također preporučuju upotrebu konverzacije s bolesnicima po terapijskoj stretegiji. Konverzacija mora biti usmjerena na aktivnosti koje uključuju bolesnika i u kojima on uživa. Overman i Geoffrey,1987.  prema Glickstein 1985.  opisuju preporuku terapijskog programa za potporu bolesnika s demencijom, uključujući promjenu okoline, razvoj memorije, orijentaciju, remotivaciju i resociializaciju. Orijentacijska terapija je također korištena kod bolesnika s demencijom. Ovaj pristup omogućuje bolesnicima da postanu više svjesni svakodnevnih sadržaja i održavaju realne odnose s okolinom. Tipičan tretman se odvija u malim grupama i usmjeren je na ponovno ispitivanje bolesnikova imena, datuma, vremena i lokacije (Overman i Geoffrey,1987.  prema Eisdorfer at al.. 1981.). Pomoć u pamćenju važan je dio pomoći bolesnicima s demencijom. Komunikacija bolesnika s Alzheimerovom bolešću s problemima memorije često je bila potpomognuta upotrebom jednostavnih natpisa.  Natpisi na vratima (osobito kupaonice) crteži članova obitelji mogu biti vrlo uspješna pomoć u imenovanju (Overman i Geoffrey,1987.  prema OTA, 1985.). Pomoć medicinske sestre ovim bolesnicima na kliničkom liječenju  je neophodna. Ona svojom ustrajnošću i ovim jednostavnim uputama može pomoći bolesniku i olakšati mu boravak u bolnici.

ZAKLJUČAK

       Napretkom znanosti, društva, te medicinske tehnologije, životni vijek čovjeka je produžen, ali taj civilizacijski napredak zahtjeva sve veće napore društva za zadovoljavanje potreba starije populacije. U razvijenim zemljama udio starih ljudi u populaciji raste iz godine u godinu. Dva glavna razloga ove pojave su pad nataliteta i pad mortaliteta novorođenčadi uz popratne činitelje kao što su razvijena zdravstvena zaštita, razvijene higijenske navike, životni standard i sl. Hrvatska prema kriterijima UN-a po udjelu starijih osoba u populaciji spada u zemlje s vrlo starim stanovništvom, što iznosi više od 10% populacije starije od 65 godina. Kao što je već ranije spomenuto životni vijek čovjeka je produžen ali to neminovno donosi i probleme u vidu bolesti koje su karakteristične za stariju životnu dob. Iste pak zahtjevaju preustroj zdravstvene službe prema potrebama starijih osoba. U ovom procesu i medicinske sestre zauzimaju značajno mjesto. Ukoliko promatramo samo jedan uski segment, komunikaciju starijih osoba, koja je nerjetko poremećena kao posljedica neuroloških oboljenja, ta uloga medicinske sestre od iznimne je važnosti. Samo produženje životnog vijeka, bez kvalitetnog života i zadovoljstva starije osobe same sobom, nije cilj ljudske populacije. Olakšati tegobe starijim osobama u vidu poboljšanja komunikacije sa svojom obitelji i okolinom za starije ljude je od velike važnosti. Naš je zadatak naći nove i kvalitetnije programe, koji će učinkovitije pomoći starijim osobama u uspostavi komunikacije.

I na kraju važno napomenuti da su svi napori naše struke nedostatni bez svesrdnog angažmana obitelji oboljele stare osobe. Motivacija, hrabranje i optimizam od presudnog su značenja kako za bolesnu stariju osobu tako i za njenu obitelj, a zadaća medicinske sestre ali i ostalih stručnjaka je osigurati ove uvjete u rehabilitaciji.

LITERATURA

1. Armstrong, L. (1993.): Assessing The Older Communication-Impaired person:. Beechad,J. Harding, L. Hilton-Jones, D. (1993.): Assessment In Speech And Language Therapy. Routledge, London And New York.
2. Barac, B. i suradnici. (1992.) : Neurologija. Naprijed, Zagreb.
3. Burzynski, C.M. (1987.): The Voice:. Mueller,H.G. & Geoffrey, V.C.(1987.): Communication Disorders In Aging. Gallaudet University Press, Washington D.C.
4. Chusid, J.G. (1979.): Korelativna neuroanatomija i funkcionalna neurologija. Svremena administracija, Beograd.
5. Demarin,V.(2001.):Moždani udar-vodič za bolesnike i njihove obitelji.Belupo,Koprivnica.
6. Duraković, Z. i suradnici. (1990.): Medicina starije dobi. Naprijed, Zagreb.
7. Grbavac, Ž. (1992.): Neurologija. Sagena, Zagreb
8. Guyton, A.C. (1990.): Medicinska fiziologija. Medicinska knjiga, Beograd- Zagreb.
9. Internet.(2001.):http://www.caregiving.atfreeweb.com, 2001.
10. Maček Trifunović, Z. i Jelčić Jakšić, S. (1996.): Afezija-progovorimo ponovno. Alinea, Zagreb.
11. Overman, C.A. & Geoffrey, V.C. (1987.): Alzheimer's Disease And Other Dementias:. Mueller,H.G. & Geoffrey, V.C.(1987.): Communication Disorders In Aging. Gallaudet University Press, Washington D.C.
12. Peach, R.K. (1987.): Language Functioning:. Mueller,H.G. & Geoffrey, V.C.(1987.): Communication Disorders In Aging. Gallaudet University Press, Washington D.C.
13. Radojičić, B.M. (1989.): Bolesti nervnog sistema. Medicinska knjiga, Beograd- Zagreb.
14. SIMPOZIJ O GERIJATRIJI. (1969.): Zbor liječnika Hrvatske, Zagreb.
15. Sonies, B.C. (1987.): Oral-Motor Problem:. Mueller,H.G. & Geoffrey, V.C.(1987.): Communication Disorders In Aging. Gallaudet University Press, Washington D.C.
16. Wenstein, B.E. (1999.): Gerontology. Volumen 4, Number 1. American Speech Language Hearing Association.

Naputak za navođenje

Pranjić V. Neurološki  uzroci  zastoja u komunikaciji  starijih osoba. Sestrinski edukacijski magazin 2005:2(1)