Sažetak

U radu su prikazani i objašnjeni pojmovi slike o sebi i razvoju samopoštovanja, te psihološke reakcije koje mogu biti izazvane u slučaju mutilacija izazvanih operacijom ili traumom. Kroz model adaptacije Calliste Roy prikazana je uloga medicinske sestre u pomoći pojedincu u adaptaciji na bolest. Prikazane su dvije mogućnosti istraživanja samopoštovanja s ciljem poticanja na sestrinska istraživanja u tom području.

Ključne riječi: mutilacija, poremećaj samopoštovanja, potencijalna sestrinska dijagnoza, psihološke reakcije, sestrinsko istraživanje, slika o sebi                      

Abstract:

This paper reviews information about self-concept and self-respect in relation with mutilization during  and after operation and trauma, as well as some psychological reactions to a mutilization. The role of  a nurse in helping the patient in his adaptation to the disease  was shown through the adaptive model of Callista Roy. Also, two possibilities of self-respect research with the intent of stimulating nursing research in that area are presented.

Key words: mutilization, nursing research, potential nursing diagnosis, psychological reactions, self-concept, self-respect disorder

Slika o sebi

Slika o sebi  ili pojam o sebi u literaturi se različito tumači, imenuje i opisuje. Prema Lacković-Grgin (1994) to je mentalna slika samog sebe, cjelovita i organizirana, osobna percepcija sebe, subjektivni doživljaj vlastitog ja.

Slika o sebi sadrži tri dimenzije: znanje o sebi, očekivanja od sebe i vrednovanje sebe (Miljković, Rijavec, 1996).

Razvojem svijesti o sebi , čovjek stvara sliku o sebi, svome tijelu kojom se on razlikuje od drugih ljudi. Na razvoj slike o sebi utjeću mnogobrojne percepcije koje proizlaze iz nas kao ličnosti, utjecaj odgoja, kulturne sredine i socijalnih normi. Prema Eriksonu (1976) dva faktora igraju značajnu ulogu: utjecaj značajnij odraslih i povratna sprega koja se formira u procesu djetetove aktivnosti u istraživanju sredine u kojoj raste i razvija se.

Slika  (našeg ) tijela (Body image) stvara psihološki efekt na pojedinca izazivajući sigurnost u samoga sebe ili gubitak samopouzdanja, odnosno strah ili nesigurnost, što će u izvjesnom smislu imati direktan utjecaj na pojedinca da manje ili više stvara u životu. Taj subjektivni doživljaj djeluje na ponašanje pojedinca, utječe na stavove i mišljenje te određuje međuljudske odnose.

U bolesti slika o vlastitom tijelu i slika o sebi doživljava značajne promjene. Svaka bolest dovodi do promjene u vrednovanju ovih dvaju reprezentacija. Bolestan čovjek doživljava svoje tijelo kao manje vrijedno, a sebe u cjelini kao inferiornijeg od zdravih. Svaka promjena u izgledu doživljava se kao manja ili veća narcistička trauma (Peršić-Brida, 1986), čak i kad se radi o fiziološkim stanjima kao što su promjene u pubertetu, starenje ili trudnoća.

Psihološke reakcije na mutilaciju

Riječ mutilacija dolazi od latinske riječi Mutilare, što znači: sakatiti, unakaziti, nagrditi, kvariti, amputirati, a u širem smislu predpostavlja svaku značajniju tjelesnu promjenu izazvanu traumom, operacijom i dr.

Mutilacija kao posljedica bolesti ili traume predstavlja nesumnjivo snažnu psihičku traumu, te može izazvati čitav niz različitih psihičkih reakcija.

Psihičke reakcije na mutilaciju vanjskih dijelova tijela mogu biti veće i zbog toga što su ti dijelovi tijela jače fiksirani u slici tijela, tako da njihova promjena neprestano podsjeća bolesnika realitetu koji je za njega neugodan. Nastali defekti tako pobuđuju dodatne strahove i fantazme.

Psihološke reakcije mogu se podijeliti u 4 faze:

1. Faza akutnih psihičkih reakcija koja nastaje neposredno nakon mutilacije. Posljedica su nesklada racionalne spoznaje i emocionalnog stava. Gubitak dijela tijela ili narušenje izgleda traumom ili operacijom bolesnik nije u stanju prihvatiti. Psihičke reakcije u toj fazi mogu se očitovati na različite načine:depresivna slika, suicidalne misli ili pokušaji/djela, histerične reakcije, nihilizam i sl. To je svakako najburnija faza, može prerasti u ozbiljniju psihičku krizu, a dubina, trajanje i mogućnost prevladavanja krize ovisi o premorbidnoj strukturi ličnosti, te o faktorima okoline (odnos članova obitelji i zdravstvenih djelatnika)

2. Faza stvaranja emocionalne ravnoteže. U toj fazi uspostavlja se privremeno ili trajno emocionalno prihvaćanje defekta. Psihičke reakcije su manje burne, postiže se psihička stabilizacija

3. Kasna faza psihičkih reakcija u kojoj se problem može projecirati na ostale dijelove tijela koji za bolesnika imaju veće značenje u njegovoj slici tijela.

4. Faza adaptacije nastaje prestankom psihičkih reakcija. To je faza u kojoj se bolesnik prilagođuje novonastalom realitetu. Stupanj adaptacije ponovno ovisi o unutarnjim i vanjskim čimbenicima.

Slika o tijelu utječe na sposobnost prilagodbe na svaku bolest, pa tako i na mutilaciju. Osobe koje imaju veću sigurnost u svoje tijelo, mogu na bolest i mutilaciju gledati realnije i adaptirati se na novonastali realitet brže i bezbolnije nego one koje nisu razvile dovoljno sigurnosti u svoje tijelo ili pak one koje su crpile velik dio svoje sigurnosti upravo iz svog vanjskog izgleda

U suvremenom shvaćanju sestrinstva, većina sestrinskih teorijskih modela i sestrinskih intervencija temelji se na zadovoljavanju potreba bolesnika.Bez obzira na teorijsku podjelu potreba prema raznim teoretičarima, potreba za podrškom, razumijevanjem i socijalnim kontaktom spada u primarne potrebe svakog čovjeka.

Callista Roy (1974 ), (prema Čukljek, 2002), objašnjava  kako su sve sestrinske intervencije usmjerene  unapređenju pacijentove prilagodbe u fiziološkim potrebama, samopercepciji, ulogama i odnosima sa drugima u zdravlju i bolesti Roy smatra kako je svaka osoba kao jedinstveno biopsihosocijalno biće u neprestanoj interakciji s promjenjivom okolinom na koju se mora prilagođavati. Ukoliko su zahtjevi preveliki ili sposobnost pojedinca za prilagođavanje preniski, dolazi do neučinkovitog sučeljavanja u kojem pacijentu treba pomoć medicinske sestre. Ista autorica Roy 1974, (prema Čukljek 2002) tako navodi 4 modela adaptacije:

1. fiziološke  potrebe koje uključuju oksigenaciju, prehranu, eliminaciju, aktivnosti i odmor, osjetila, tekućinu i elektrolite, neurološke i endokrine funkcije;

2. samopercepciju koja obuhvaća osjećaje i uvjerenja koja utječu na ponašanje, psihički integritet, osobnost, očekivanja, etičke i moralne norme pojedinca, učenje, vjeru, samopercepciju i samopoštovanje;

3. uloge što obuhvaća položaj, socijalni integritet, ponašanje, međuzavisni odnosi, afilijativne potrebe, odgajanje i podršku.

Zdravstvena njega kao jedinstvena uloga medicinske sestre u kojoj ona djeluje samostalno i na vlastitu inicijativu, prelazi okvire jednostavnih praktičnih vještina, a poimanje sestrinstva na način koji predlažu teoretičari sestrinstva, potiču nas na razmišljanje na koji bismo način mogli  istražiti i eventualno dokazati kako se kod izvjesnog bolesnika radi o sestrinskoj dijagnozi -poremećaj samopoštovanja-?

Najkorisniji dostupan instrument za mjerenje dječjeg samopoštovanja razvila je Susan Harter (1984, prema Vasta, Haith, Miller, 1998). Upitnik je osmišljen za procjenu toga što djeca općenito misle o svojoj vrijednosti, kao i za procjenu samovrednovanja djece u šest odvojenih područja: školske sposobnosti, športske sposobnosti, socijalna prihvaćenost, ponašanje i tjelesni izgled. Instrument je primjenjiv za djecu u dobi od osam godina i više. Svaka čestica instrumenta predstavlja dvije povezane rečenice, jednu koja opisuje kompetentno dijete i drugu koja opisuje manje kompetentno dijete. Ispunjavajući upitnik, dijete odabire rečenicu koja ga najbolje opisuje i označava je li odabrana rečenica»doista istinita za mene ili donekle istinita za mene».

Za ispitivanje pojma o sebi (slike o sebi) djece s aktivnim i pasivnim oblicima poremećaja u ponašanju Koller-Trbović (1995) koristila je modificirani tip skale Osgood-ovog semantičkog diferencijal-skale procjene na parovima bipolarnih pridjeva. Parovi pridjeva bili su slijedeći:

1. dobar - loš

2. uspješan - neuspješan

3. pozitivan - negativan

4. moćan - nemoćan

5. aktivan - pasivan

6. topao - hladan

7. brz - spor

8. jak - slab

9. zadovoljan - nezadovoljan

10. miran - nemiran

11. siguran - nesiguran

12. sretan - nesretan

13. optimističan - pesimističan

14. pametan - glup

15. poslušan - neposlušan

Upitnici su uređeni tako da varijable predstavljaju samoprocjenu na skali od 5 stupnjeva, a sve informacije dobivene su direktno od ispitanika koji su procjenjivali stupanj u kojem određena osobina ili ponašanje odgovara njihovoj osobnosti ili ponašanju. Upitnici su konstruirani na način da više vrijednosti označavaju lošiju samoprocjenu. U cilju utvrđivanja razlika između dva subuzorka ispitanika korištena je diskriminativna analiza (model robusne diskriminativne analize).

Instrumenti za procjenu samopoštovanja bolesnika nakon mutilacije nisu dostupni u literaturi.

Možemo li sestrinskim istraživanjem pomoći u identificiranju potencijalne  sestrinske dijagnoze - poremećaj samopoštovanja, kod osoba kod kojih je zbog operacije ili povrede došlo do izvjesne mutilacije- pretpostavljam da možemo. A možemo li sestrinskim intervencijama pomoći pacijentu u prilagodbi na novonastalu situaciju i povećanju samopoštovanja, sigurna sam da mogu nove generacije medicinskih sestara čija će biti uloga, kako kaže Salvage  (1994); obavijestiti, podržati i brinuti o pacijentu i zajednici, a ne opsluživati druge profesionalce.

Literatura:

1. Blažević,D.:Psihologija bolesnog čovjeka, Psihijatrija,22-23, Lek Ljubljana, 1966.

2. Vasta,R.,Haith.M.,Miller,S.:Dječja psihologija, Slap,Jastrebarsko, 1998

3. Jakovljević,M.,Kulenović,M.,Jakupčević,M. ur:Krizna stanja, Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 1986.

4. B.Milojević: Estetska kirurgija,Zagreb,1982.

5. Kriminologija i socijalna integracija,vol2.br.2.97-109; vol.3.br.1.71-75.

6. Miljković,D.,Rijavec.,M:Razgovori sa zrcalom,IEP, Zagreb,1996.

7. Lacković-Grgin,K.:Samopoimanje mladih, Naklada Slap, Jastrebarsko, 1994

8. Čukljek,S.: Uvod u zdravstvenu njegu, nastavni tekstovi,Visoka zdravstvena škola, Zagreb,2002.

9. Salvage,J.:Sestrinstvo u akciji, Zagreb, 1994.

Naputak za navođenje:

Milojević R. Slika o sebi i psihološke reakcije na mutilaciju.Sestrinski edukacijski magazin 2005:2(1)